Ekonomska neovisnost protiv obiteljskog nasilja

Iako se postotak žena koje ulaze u radnu snagu povećao posljednjih desetljeća, još uvijek postoji jaz koji treba popuniti, posebno među ženama koje doživljavaju obiteljsko nasilje: stopa zaposlenosti među njima je niža. Njemačka studija, na primjer, otkrila je da je, uzimajući u obzir žene koje su se razvele od muževa, 20 % onih koje su bile nezaposlene u godini koja je prethodila rastavi doživjelo fizičko nasilje u usporedbi s 11 % onih koje su bile zaposlene. Australsko istraživanje potvrđuje slične podatke: između 2021. i 2022. stopa zaposlenosti među ženama koje su doživjele zlostavljanje od strane intimnog partnera bila je 5,3 % niža nego među onima koje nisu doživjele incidente nasilja, a 9,4 % niža ako se uzmu u obzir samo žene koje su doživjele ekonomsko nasilje. Istraživanje također izvještava da su tisuće žena imale (ili su imale u vrijeme intervjua) partnera koji ih je sprječavao da rade i zarađuju novac ili je barem pokušavao. Što se tiče Italije, podaci udruge D. i .Re – Donne in Rete contro la violenza govore nam da je gotovo svaka treća žena koja se obratila njihovim centrima 2023. bila nezaposlena, uključujući nezaposlene, kućanice i studentice.

Podaci ISTAT-a, također iz 2023., pokazuju da je među ženama koje su započele proces bijega od nasilja, 44,1 % izjavilo da nisu financijski neovisne – brojka koja raste na preko 90 % među onima koje traže svoj prvi posao, više od 83 % među nezaposlenima i kućanicama te 89,3 % među studenticama. “Gdje god je to moguće, trebali bismo pokušati pomoći ženama da zadrže posao i nastave studij”, stoji u preporukama australskog istraživačkog tima, jer će im “zaposlenje jamčiti prihod (čak i ako skroman) koji će značiti da nisu u siromaštvu, određeni stupanj neovisnosti i samopoštovanja te barem određenu zaštitu od nasilja koje posao, čini se, nudi.” Iako je istina da posao predstavlja važan zaštitni faktor, posebno s obzirom na put izlaska iz nasilja, danas, međutim, rad možda nije dovoljan.

“Nasilje je isto kao i uvijek, ali poprima nove oblike kako bi se prilagodilo trenutnim uvjetima”, objašnjava Centar za borbu protiv nasilja Onda Rosa u Nuoru. To je posebno vidljivo kad je riječ o ekonomskom nasilju, što je oblik nasilja koji uključuje kontrolu i/ili uskraćivanje financijskih sredstava. Ekonomsko nasilje danas se odnosi, na primjer, na zabranu zapošljavanja ili pokušaje obeshrabrivanja traženja ili povratka na posao nakon trudnoće, ali se odnosi i na složenije i, u nekim slučajevima, suptilnije mehanizme: “Ono što se danas događa unutar parova u kojima postoji situacija nasilja jest da nasilni muškarac želi da se prvo potroši sav vaš novac.” Dakle, može se dogoditi da “kad pitamo ženu koja se obrati Centru za borbu protiv nasilja: ‘Koliko novaca imate ušteđeno kao par?’, ona kaže: ‘Ne znam. Znam da nemam ništa, ali ne znam koliko on ima.’“ To se događa i kod parova kod kojih oboje imaju fiksni prihod: “Sve ide preko njezinog računa: školarina, sportske aktivnosti djece, automobil, kuća, sve.”

“Na kraju mjeseca ona nema ništa, dok on ima ušteđevinu za koju njegova žena ne zna koliko iznosi.” U Italiji, gdje, prema Zakladi za globalno razmišljanje, koja radi na sprječavanju ekonomskog nasilja, samo oko 58 % žena ima bankovni račun, a 44 % nema pristup obiteljskim financijskim resursima, može se dogoditi da muž, na primjer, ima potpis na računu svoje žene, ali ne i obrnuto; da traži ili nameće suvlasništvo nad nekretninama koje je žena naslijedila ili kupila vlastitim novcem ili “traži od žena da djeluju kao paravan za pokretanje poslova”, čak i kroz, na primjer, poticaje za žensko poduzetništvo, s rezultatom da će ona preuzeti odgovornost, dok će “novac ići njemu”, kažu u Onda Rosi.

pročitajte još

Otkrivanje slučajeva rodno uvjetovanog nasilja korištenjem umjetne inteligencije

Unatoč tome što žene ostaju bez resursa i financijskih sredstava, oblike ekonomskog nasilja koje danas poprima često je teško prepoznati kao zlostavljanje jer su isprepleteni s raširenom i duboko ukorijenjenom idejom kako je normalno da par sve dijeli i patrijarhalnim stereotipom da su “muškarci bolji u upravljanju svime od žena”, prema Centru za borbu protiv nasilja Nuoro. Nije slučajno da je ekonomsko nasilje i rašireno i nedovoljno prijavljivano u Italiji. Kad su u pitanju žene koje su kontaktirale centre za borbu protiv nasilja mreže D. i .Re 2023. godine, barem jedna od tri doživjela je ekonomsko nasilje, dok je ISTAT (Nacionalni institut za statistiku) otkrio da je 40,2 % žena koje su započele proces bijega od nasilja navelo ekonomsko nasilje među vrstama nasilja koje su doživjele. Ipak, 34 % žena koje je intervjuirala Global Thinking Foundation reklo je kako nisu bile svjesne da je ekonomsko nasilje zapravo nasilje, dok je 44 % njih reklo da nikad nisu čule za to.

“Patrijarhat uvijek to čini: čini nas sretnima u našim okolnostima”, objašnjava Onda Rosa. Dok žene nekoć nisu radile, ali su se osjećale sretnima “jer su govorile kako im muževi dopuštaju da ostanu kod kuće”, danas “imate “sretnice” jer vam možda muž kaže da otvara posao koji će sve usrećiti vašim novcem“, čak i ako to nije slučaj. Druga važna točka kada se raspravlja o ekonomskom nasilju jest da je, kao i svi oblici patrijarhalnog nasilja, transverzalno i neovisno o socioekonomskom i kulturnom podrijetlu.

Također, Onda Rosa navodi primjer migrantica koje se obraćaju njihovoj udruzi: “Proporcionalno, one ne trpe ekonomsko nasilje više” od žena koje nisu migrantice, i zapravo, dodaju, “to su mitovi koje treba razbiti”. Više od rada tada, danas, ekonomska neovisnost predstavlja ključni zaštitni faktor za žene: često, bez nje, postaje još teže napustiti nasilnog partnera. Istovremeno, Onda Rosa navodi, “pravi zaštitni faktor i subverzivni čin par excellence protiv patrijarhata je prevencija, a prevencija se postiže davanjem ženama svih dobnih skupina alata za rano prepoznavanje znakova nasilja, a zatim i za postavljanje granica”.