Anonimna ispovijest: “Moj sadašnji i bivši suprug najbolji su prijatelji”

Ispovijest koju ću započeti od kraja, i to rečenicom: moj bivši i sadašnji suprug su obitelj, najbolji prijatelji. Ali nije ono što možda mislite! Nisam spavala s dvojicom najboljih prijatelja, nego sam ih igrom životnih prilika – spojila.

Kako ništa u mom životu nije “po redu” ni po pravilima i kako od tinejdžerskih godina živim neovisno, samostalno i s vrlo izraženim X/ja/X u svakom pogledu i smislu, tako niti moj današnji obiteljski i društveni život nije po društvenim normama većine, a još manje moje uže i šire obitelji. Brat i sestra doslovno se zgražaju. “Vi niste normalni!” samo je jedan od komentara koje čujem kada im prepričavam svoje ljeto.

A ljeto je sljedeće: na Šolti sam provela dva duuga prekrasna mjeseca, od kojih je mjesec dana sa mnom i dvije kćeri bio jedan tata, a drugih mjesec dana drugi tata, dok nam je baza bila u kući roditelja mog Bivšeg (dakle, mojih bivših svekra i svekrve, koji su, pak, brižno i s veseljem čuvali moju malu curicu i svoju veliku unuku).

A sada, vratimo se na početak.

Svoju prvu kćer dobila sam jako rano, za današnje pojmove majčinstva – prerano. Imala sam tek 24 godine i još uvijek sam studirala te vjerovala da mogu promijeniti svijet. Vijest o trudnoći iznenadila me i šokirala, i to iz više razloga. Prvo, zato što sam s partnerom (danas Bivšim) u vezi bila samo mjesec dana, a drugo – ta trudnoća je bila praktički čudo jer prema liječničkoj dijagnozi ja nisam mogla ostati trudna. U tom period imala sam ozbiljnih ginekoloških komplikacija zbog kojih nisam niti pomišljala na trudnoću kao opciju u životu općenito. Sumnja da sam trudna bila mi je nepojmljiva sama po sebi, a potvrda liječnika da uistinu jesam i to već na početku drugog tromjesječja (dakle, u četvrtom mjesecu) šokirala me. Pobačaj nikad nije bio opcija, a spoznaja da mi od tog trenutka život ide u jednom sasvim novom smjeru bila je isprepletena osjećajima i tuge i veselja.

Vjenčanje s mojim bivšim suprugom bilo je skromno, ali bajkovito. Vjenčali smo se u jednoj maloj crkvici u šumi, nekoliko dana prije Božića. Padao je snijeg i sjalo sunce. Bilo je jako romantično. Ja sam bila već u poodmaklom stadiju trudnoće i izgovarajući “da” njemu, znala sam da to nije onaj “da” zauvijek. Željela sam ispuniti očekivanja obitelji, društva, normi s kojima se nisam imala snage u tom trenutku boriti, nego se posvetiti novom životu koji ću donijeti na svijet. Istovremeno, bilo je i prekrasno i tužno. Sjećam se da sam nakon svečanosti u crkvi otišla na toalet i zaplakala. Jer rekla sam taj “da” ne vjerujući u njega. Zamišljala sam taj “da” kao nešto što bi mi ulijevalo mir i apsolutno prepuštanje, a toga nije bilo.

U trenutak kad je moja curica (danas već velika 13-godišnjakinja) došla na svijet, ja sam bila nova osoba. Dvadesetčetverogodišnjakinja spremna na nove, ozbiljne odgovornosti. Spremna prihvatiti da sam ja na neko neodređeno vrijeme manje bitna i istovremeno uviđajući da suživot s partnerom nije dugoročna opcija. Bio je to za mene kao ženu i majku emotivan vrlo težak period. Nikad u potpunosti nisam osjećala mir koji sam željela u odnosu iako ničega u njemu nije nedostajalo (osim onog osjećaja da si na pravom mjestu s ljubavi svog života). Moj partner i ja nismo se svađali ništa više od nekih svakodnevnih situacija. Odnos je bio pun poštovanja s obje strane. Bili smo si podrška i oslonac. On je divan otac i bio je divan partner, ali ne za mene i ja sam to znala od početka.

Kad je naša curica malo porasla, a ja ojačala u svakom pogledu: emotivno, psihički i financijski – odlučila sam kako je vrijeme da taj odnos okončam. Krenula sam razmišljati i planirati. U tom periodu bila sam pod stresom, jako nervozna i s nekom vrstom treme i iščekivanja kako ću sad navigirati svoj život i hoću li sve to moći izdržati. I dalje sam bila jako mlada. Napustila sam fakultet, krenula raditi vrlo brzo nakon poroda da bih osigurala financijsku stabilnost i polako slagala ideju svog novog života. A kako taj isti život piše romane, u njega je ušao jedan Tip. Radili smo u istoj kompaniji i povremeno ispijali kave. Pričali o svemu: životu, snovima, prošlosti, budućnosti… Osjećala sam se jako ugodno u njegovom društvu. Sigurno. Mirno. Nakon dugo vremena osjećala sam se kao ja. Kroz naše razgovore, koji su postajali sve češći, ponovno sam upoznavala sebe, otkrivala sam slojeve i novi identitet koji se rađa nakon svega što mi se dogodilo. Polako sam uviđala da sam spremna svom tadašnjem partneru, ocu moje kćeri, reći da je kraj i da želim razvod.

Sjećam se te scene kao da je bila jučer: sjedili smo na balkonu, večerali i nešto sitno se porječkali. On je ustao i otišao po čašu vode, a kad se vratio za stol – ja sam samo izgovorila: “Želim razvod”. Mislio je da se šalim, pretjerujem, da imam težak dan… Nije to želio čuti niti prihvatiti. Razgovori koji su uslijedili u narednim tjednima bili su bolni za sve. Za mene, njega, našu kćer… Puno se plakalo, povremeno žustro raspravljalo, ali uvijek s mišlju da moramo ostati dobro radi nje. Ona je najbitnija u cijelom našem odnosu koji sada treba oblikovati tako da ne boli. Da nema zamjeranja, ljutnje i srdžbe. Bio je to period u kojemu sam najviše narasla. Nosila sam se sa svojim i njegovim emocijama. Pod teretom budućnosti svoje kćeri pazila sam na svaki korak prema Bivšem, imajući na umu da je njemu glava puno više vruća od moje i da cijeli taj proces doživljava emotivnije od mene koja sam ga već preboljela. Imala sam razumijevanja za njegove ispade, otpor i ljutnju. Znala sam da je to normalno i nisam dopustila da me njegovo ponašanje povuče u vrtlog svađa i kaosa.

Kroz cijeli taj period mog novog rađanja, osamostaljivanja, novog života i borbe da svojoj kćeri i sebi osiguram emotivno i financijski stabilan život – pojavila se jedna nova konstanta. Taj moj Tip koji me bodrio, podržavao, slušao pa i savjetovao. Znao je kompletno moju situaciju, a kroz godine druženja – znao je i cijeli moj život.

Jedan vikend kad je kćer bila kod tate, pozvao me da skupa gledamo tekmu. Nisam na to gledala kao nešto posebno neobično jer smo se puno družili, ali sjećam se da sam tu večer po prvi put imala male leptiriće u trbuhu. Ono neko uzbuđenje i nestrpljenje.

Došla sam kod njega i stvarno smo gledali… prvo poluvrijeme! A onda smo se samo pogledali i kao da smo se prvi put pogledali, ali i uistinu VIDJELI. U tom trenutku sam znala da je to – TO. Da je taj Tip, Moj Čovjek. Prvi puta smo se poljubili baš u trenutku zgoditka. Dogodio se poljubac i kroz otvorene prozore čuli su se povici: Tooooo!! Bravoooo! Gooool! Petarde, vatromet… cijela atmosfera bila je simbolična i nezaboravna. Proveli smo noć skupa i evo nas deset godina kasnije.

Tih zajedničkih deset godina priča su, zapravo ne priča, nego roman za sebe! Prošli smo punu uspona i padova. Odlazaka i povrataka. Nije izgledalo uvijek sjajno, ali kad je bilo, bilo je najbolje ikad. Međutim, prošli smo puno teških trenutaka, on svojih i ja svojih te nismo bili spremni dijeliti tu svakodnevnicu jedno s drugim. Godinama nam je bilo u redu da se viđamo, ali bez prevelike obveze. Sve do jedne prijelomne (simbolično – sedme) godine kada sam postavila ultimatum. Ili jesmo ili nismo! On je rekao da nismo i ja sam otišla s mišlju da mu se nikad neću vratiti. Ali kako život piše romane, on se jednog četvrtka navečer javio i rekao da je spreman na sve ono što ja želim: obitelj, zajednički život, predanost i partnerski odnos u punom smislu. Prvi put mi se emotivno potpuno ogolio i dokazao da je spreman. A sve od tog trenutka zapravo je priča kakva je danas.

Dobili smo djevojčicu, 12 godina mlađu od sestre, a Moj Čovjek i Bivši su stvarno postali najbolji prijatelji. Idu zajedno na sport. Čuju se svakodnevno, međusobno si pomažu u svakom pogledu. Vjerojatno se jadaju jedan drugom kako nekad znam biti teška. Postali su obitelj, a taj odnos rodio se iz zrelosti i povjerenja. Rodio se kroz godine i postupno, iz međusobne zahvalnosti dvaju muškaraca. Bivši je dovoljno zreo da vidi koliko se Moj Čovjek trudi oko njegove kćeri; razvozi je na treninge i aktivnosti, brine je li jela, ima li sve potrebno, kako je emotivno… I zato mu to na neki način vraća s našom kćeri, toddlericom koja ga obožava. Igraju se skupa, idu u šetnje, park. On na to gleda kao na “vraćanje” ljubavi koju njegova (naša) kćer dobiva u novom domu.

I to je taj čarobni krug, balončić u kojemu živimo izvan svih društvenih normi. Kao troje odraslih, zrelih ljudi koji su na umu prvo imali samo interese djece, a kroz to se povezali i postali prava obitelj. Bogatiji ljudi.