Najčitanije
Moćne žene Hit parfemi Ljetni trendovi 2025 Putovanja Mindfulness

Intervju s umjetnicom: “Da, slikam i oslikavam Porsche automobile. A što si očekivao? Da crtam jednoroge i cvijeće?”

Romana Hirschvogl u ovom razgovoru za magazin Marie Claire Hrvatska otkriva kako je pronašla vlastiti glas u svjetovima u kojima žene rijetko imaju mikrofon

Romana Hirschvogl intervju, Marie Claire Hrvatska
INSTAGRAM: @ohmydeer1401
Piše Jelena Viljevac
objavljeno 20/09/2025 u 12:00

Dugo su žene u kontekstu automobila bile smještene na marginu: kao loše vozačice, samo modeli pored haube ili pasivne promatračice tehničkog svijeta rezerviranog za muške ruke. U umjetnosti, stereotipi su samo bili drugačije upakirani: žene su bile muze, nikad majstorice. Inspiracija, rijetko autoritet.

No upravo između te dvije industrije – autoindustrije i umjetničkog svijeta – nastaje prostor za novu vrstu izraza: onaj u kojem žene voze, stvaraju, odlučuju i potpisuju. I upravo u tom prostoru djeluje Romana Hirschvogl, austrijska umjetnica, poznata pod imenom Oohmydeer.

Romana, danas 38-godišnjakinja, karijeru je započela crno-bijelim portretima žena. Intimnim i snažnim, gdje pogled govori više od pozadine. Danas, njezin kist je najčešće natopljen uljem i benzinskim pigmentima, a njezine slike automobila pričaju priče o identitetu, emociji i slobodi. Slika, ali i oslikava automobile. Super cars i klasike koji zbog kojih muškarci gube glavu.

U razgovoru za Marie Claire koji je objavljen u magazinu Marie Claire Hrvatska, Romana otkriva kako je pronašla vlastiti glas u svjetovima u kojima žene rijetko imaju mikrofon.

 

Prvi trenutak kad si osjetila da uistinu pripadaš u “muški” svijet automobila?

Prvi put kad sam shvatila da sada zaista ‘pripadam’, bio je trenutak kad su me pozvali da izložim svoje slike na događaju na Red Bull Ringu. Usred svih tih grmećih motora, žamora i gužve, ja sam postala tiha. Tiha, ali prisutna. To je bila tišina pripadanja.

Je li tvoja umjetnost ikada bila podcijenjena samo zato što dolazi iz ženskog pogleda?

Hhhhm, ne… ili vrlo rijetko. Uvijek postoje ljudi koje nešto u tebi ‘napadne’, iako nisi ništa rekla. Jednom me jedan muškarac pitao zašto, kao žena, slikam Porsche? Pitala sam ga: ‘A što si očekivao? Da crtam jednoroge i cvijeće?’ Brzo sam završila taj razgovor s humorom.

Kako obično izgleda tvoj kreativni proces i za što te točno klijenti najčešće angažiraju?

Klijenti me uglavnom angažiraju da naslikam portrete njihovih automobila ili da oslikam automobile. No ne volim raditi po narudžbi jer tada gubim onu posebnu magiju slobode. Više volim slikati stvari s kojima se mogu poistovjetiti. Stvari koje me dirnu. Također, volim odbiti narudžbu jednostavno zato što mi tema ne leži. Ako ne osjećam – ne slikam.

Kako balansiraš između tehničkog i kreativnog? Što te prizemljuje?

Trudim se biti stvarna, u svemu što govorim. Volim pokazati i loše dane, neuspjehe i to je dio mene. Glazba mi puno znači. Ja sam vizualna osoba, a glazba mi pojačava osjećaj trenutka. Ona stvara slike koje kasnije prenosim na platno i haubu.

Koji ti je dosad bio najdraži projekt vezan uz automobile i zašto baš taj?

Bilo je toliko predivnih radova koje sam imala priliku napraviti do sada… ali suradnja s Tedson Motorsom zaista je bila velika stvar za mene. Osjećala sam se nevjerojatno počašćeno što sam bila dio tog projekta i što sam ga mogla oslikati u Monacu na sajmu automobila.

 Postoje li tihe prepreke za žene u industriji?

Da, one su uvijek prisutne. Samo ih ne smiješ pustiti da te slome. Iako, ponekad to uistinu nije lako. Ženska perspektiva je jednostavno drugačija: mekša, detaljnija, emotivnija. I baš to daje posebnost onome što radim.

Jesi li ikada doživjela situaciju u kojoj je klijent, često muškarac, pokušao preuzeti kreativni dio tvog rada? Kako inače reagiraš u takvim situacijama?

Volim kada postoji dijalog, kada možemo zajednički odlučivati, ali kontrola nad cijelim procesom ipak ostaje moja. Moje ruke su te koje stvaraju magiju. Ako se ne osjećam ugodno, obično se jednostavno zahvalim i povučem.

Tvoja ranjivost je slabost ili snaga?

Ja sam izrazito emotivna osoba. Ponekad osjećam emocije i prije nego što ljudi uđu u prostoriju. Naravno da je ranjivost dio moje karijere. Iz tih osjećaja crpim kreativnost. Pretvaram ih u slike. Bez osjećaja ne slikam. Bilo da se radi o sreći, tuzi ili ljutnji.

Postoji li ženska podrška među auto-umjetnicama?

Nažalost, nema nas puno. A iz mog iskustva, više je rivalstva nego zajedništva. Ja sam uglavnom vuk samotnjak, pa ne mogu puno reći o tome.

Kad bi tvoj život bio automobil, koji bi bio? I tko sjedi s tobom unutra?

Zanimljivo pitanje! Crni Porsche 911 Turbo iz 1980. Imao bi rijedak interijer, mirisao bi na kožu i parfem. Imao bi neki mali osobni detalj koji samo meni nešto znači. Vozila bih ga s mamom na suvozačevom mjestu. Ali s njezinom mlađom verzijom. Ja sam slika i prilika svoje mame. Bila je prelijepa kad je imala moje godine. I još uvijek je.

Imaš li osjećaj da automobilska industrija napokon počinje otvarati prostor ženama – i čini li ti se to kao stvarna promjena ili više kao prolazan trend?

Da, definitivno. Žene imaju tu posebnu osjetljivost, oko za ljepotu. A kad je riječ o tehnologiji, neke su žene zasigurno nadmoćnije od muškaraca. Treba se zauzeti za ono što voliš. Meni je takav stav uvijek donio dobre stvari – bez obzira na to je li trenutačno ‘u trendu’ ili ne.

Što bi poručila curici koja voli crtati aute i vjeruje da može biti i umjetnica i inženjerka?

Slušaj svoje srce! Odluke donosi iz trbuha. Ostani vjerna sebi, čak i kad padneš na nos. I to je dio procesa, iz toga učiš. Ne daj da te netko slomi. Idi dalje, čak i kad je teško. Vjeruj u dobro. Vjeruj sebi. Prihvati pomoć od ljudi koji ti žele dobro. Jedi pašte koliko želiš. I uživaj u malim stvarima.

Za kraj: što je za tebe sloboda?

Kada ćemo zapravo biti potpuno slobodne? Ja sam slobodna kad sjedim pred platnom u sumrak, kad tonem u melankoliju, a svaki potez kistom dolazi iz srca. Tada ne razmišljam ni o čemu. Slika me uvuče u sebe. Kao da sam dio nje. Kao mali dnevni san. Kao žena, slobodna sam kada sam toliko sigurna u sebe da mi vanjski svijet ne može ništa. Ključ je  ljubav prema sebi.

pročitajte još

Zašto se ovakve priče i primjeri trebaju ispričati?

Jer tišina nije prirodno stanje žena, to je naučeni refleks u nepravednim sistemima. Romana nije samo umjetnica koja slika aute. Ona je primjer kako se prostor može uzeti, a ne čekati da ti ga netko dodijeli. Kako se platno može napuniti identitetom, ne dekoracijom i kako se ulje može miješati s emocijama.

U njezinom svijetu, motor ima srce, a emocija ima pogon. A to je priča koju treba ispričati, kako bi i druge žene i mlade djevojke poželjele sjesti za volan svog života. Bez isprike. I punim gasom.

@marieclaire_hr

Promo

Vidi sve