Je li “rad na sebi” postao nova religija za žene?

Ako je 20. stoljeće ženama obećalo emancipaciju kroz obrazovanje i pravo glasa, onda im je 21. donijelo obećanje samopomoći. Najčešće upakirano u ružičaste naslovnice, podcast afirmacije, kristale za “usmjeravanje energije” i aplikacije za meditaciju koje nude spasenje uz pretplatu od 6,99 eura mjesečno. U tom novom svemiru osobnog rasta, “rad na sebi” prestaje biti luksuzna praksa i postaje egzistencijalni imperativ, osobito za žene.

U svijetu koji sve više traži “optimalnu verziju nas samih”, čini se kako žene prednjače u prihvaćanju (i financiranju) tog cilj

Od svakodnevne joge u 06:00 do digitalnih detoxa, online tečajeva samopouzdanja i retreata u planinskim kolibama gdje se plaća za tišinu – sve više ženskih života strukturirano je oko neprestanog usavršavanja. No u kojem trenutku rad na sebi prestaje biti osnažujući i postaje oblik pritiska? Je li moguće da smo, pod krinkom self-helpa, ušli u novu dogmu, gdje je spiritualan napredak postao obavezan i društveno očekivan?

Instagram: @xeniaadonts

U vremenu kad “život bez stresa” djeluje kao kapitalistička fatamorgana, “rad na sebi” sve više izgleda kao nova religija s vlastitim pravilima, ritualima, guruima i kaznama za one koji odlutaju.

Self-help kultura: Sveti gral suvremene žene

Ne postoji ženski lifestyle časopis, TikTok feed ili razgovor uz matcha latte koji u nekom trenutku ne dotakne temu “rasta”. Rast karijere, rast emocionalne svijesti, rast granica, pa onda i rast kose uz pomoć kolagena. Sve je dio istog narativa o konstantnom napretku. Žene se pozivaju da budu verzije sebe koje bolje spavaju, bolje komuniciraju, bolje jedu, bolje vole, bolje trče… i, naravno, sve to uz osmijeh i dobru hidraciju.

To ne bi bilo problematično da taj rast nije često motiviran dubokim osjećajem krivnje

Jer u pozadini svakog “napretka” nalazi se i neizgovoreno pitanje: A što ako nisam dovoljno dobra? Upravo tu self-help industrija vješto kapitalizira, nudeći ženama “rješenja” za nepostojeće probleme i održavajući osjećaj da još uvijek nešto nismo “stigle”.

Self-care kao kapitalistički kult

Ono što je nekoć bilo šapatom preneseno mudrošću baka poput: “Ponekad trebaš uzeti dan samo za sebe”, danas je postalo multimilijunska industrija s marketinškim kampanjama koje manipuliraju anksioznošću. Ulje lavande za smirenje, sat vremena terapije, aplikacija za disanje, sve to ima svoju vrijednost, ali i svoju cijenu. I vrlo često događa se da žene koje “rade na sebi” zapravo rade za tu istu industriju.

Kao influenceri, konzumenti i promotori, sve u začaranom krugu iz kojeg nije lako izaći

Self-care danas nije više samo odmor od stvarnosti, on jest nova stvarnost. A ako ne sudjelujete u toj novoj paradigmi, riskirate da budete proglašeni “nesvjesnima”, “neotpornima” ili jednostavno – nezanimljivima.

pročitajte još

Samousavršavanje kao nagrada ili kazna: Što ako uopće ne moramo postati najbolja verzija sebe?

Gurui, manifestacije i rituali: Nova duhovnost u sjeni feminizma

Ne čudi da se ova nova religija samorazvoja često miješa sa suvremenim oblicima duhovnosti, od astrologije do manifestacijskih praksi. Na Instagramu i TikToku množe se self-help gurui koji miješaju psihologiju s kvazi-spiritualnošću, nudeći ženama kombinaciju afirmacija, tarot karata i edukativnih modula na temu “vibracijske frekvencije ljubavi”.

Jeftinije od terapeuta, skuplje od zdravog skepticizma

U ovom kontekstu, rad na sebi dobiva još jednu važnu dimenziju: on postaje feministički čin. Jer žena koja ulaže u sebe, emocionalno i financijski, simbolizira oslobađanje od patrijarhalnih ovisnosti. Ali i ovdje vrijedi pitanje: oslobađamo li se ili ulazimo u novi sustav kontrole? Ovog puta samonametnuti.

Instagram: @xeniaadonts

Žene kao nositeljice emocionalnog tereta društva

Nije slučajno da su upravo žene te koje najčešće “rade na sebi”. Od malih nogu uče nas da smo odgovorne za tuđe emocije, za mir u kući, za to kako se netko drugi osjeća.

U toj dinamici, rad na sebi ne postaje alat za unutarnji mir, nego još jedan način da budemo “bolje majke”, “bolje partnerice”, “bolje šefice”, uvijek nešto “bolje” za druge

Emocionalni rad koji žene svakodnevno obavljaju postaje nevidljiv, a kad napokon potraže nešto za sebe, nude im se priručnici koji počinju riječima “kako postati bolja verzija sebe”. Ironija je da je možda najradikalniji čin samopomoći – odbiti raditi na sebi barem jedan dan u tjednu.

Sloboda ili još jedna forma kontrole?

Rad na sebi može biti divno, transformativno i istinski osnažujuće iskustvo, ali samo ako dolazi iz autentične potrebe, a ne iz kolektivne krivnje i pritiska da se stalno iznova pronalazimo.

Kad osobni razvoj postane moralna dužnost i društvena obaveza, onda više ne govorimo o slobodi, već o novoj formi kontrole, u svilenim rukavicama

Kao i kod svih sustava vjere, ključno je pitanje tko ima koristi, a tko nosi teret. I možda je upravo u tom pitanju prva stepenica stvarnog rasta.