Ljudi s “hobijima za bake” imaju bolje mentalno zdravlje, a evo i zašto biste ih trebali uvesti u svoj život

U svijetu u kojem se sve više vrednuju brzina, produktivnost i neprestana dostupnost, sve je više onih koji posežu za koncem, lončarskim kolom ili jednostavno, sadnjom begonija, odnosno “hobijima za bake”. I ne, ne govorimo isključivo o umirovljenicama s vrtom na balkončiću u kvartu, nego o urbanim 30-godišnjacima, preopterećenim korporativnim čudotvorcima i novopečenim roditeljima koji u svoje pretrpane rasporede umetnu barem sat vremena za vezenje, štrikanje ili slaganje puzzli od tisuću komada.

Ako vam to na prvu zvuči kao povratak u neko sporije, pomalo arhaično doba, vjerojatno niste jedini. Ali ono što ćete možda propustiti jest činjenica da upravo ti takozvani “hobiji za bake”, oni tihi, repetitivni, često zanemareni, imaju itekako moćan učinak na mentalno zdravlje. U vremenu tjeskobe, društvene preopterećenosti i burnouta, koji više nije iznimka, već norma, ovi mali rituali postaju osobna oaza. I više od toga, oni postaju tihi terapeuti.

Što su točno “hobiji za bake” i zašto nas toliko privlače

Pojam “hobiji za bake” već neko vrijeme kruži internetom, često u kombinaciji s memovima o umoru od digitalnog života. No što to zapravo podrazumijeva?

Riječ je o aktivnostima koje su stoljećima bile povezane s domaćom sferom, tišinom, strpljenjem i fizičkom prisutnošću: pletenje, kukičanje, vezenje, izrada keramike, vrtlarenje, čitanje klasične literature, kuhanje marmelade ili čak pažljivo vođenje dnevnika

To su aktivnosti koje traže fokus, ali ne i stres, prisutnost, ali ne i natjecanje – sve ono što nam je u suvremenom životu postalo luksuz. Dok oko nas buja kultura performansa, multitaskinga i samopromocije, “hobiji za bake” vraćaju nas osnovama i onome što se radi rukama, za dušu, bez potrebe za tim da se objavi na Instagramu.

Povezanost između ovih hobija i mentalnog zdravlja nije slučajna

Psiholozi već neko vrijeme govore o konceptu “flow stanja”, trenutka kad smo toliko uronjeni u aktivnost da vrijeme stane, tjeskoba utihne, a tijelo i um postignu rijetku harmoniju. I upravo to stanje češće se dostiže kroz aktivnosti koje su jednostavne, fizičke i ritmične.

Pletenje, primjerice, ima gotovo meditativan učinak: ponavljajuće kretnje umiruju mozak, snižavaju razinu kortizola te mogu ublažiti simptome anksioznosti i depresije

Slično se događa kod vrtlarenja – kontakt sa zemljom, njegovanje biljaka i neposredni fizički rezultati stvaraju osjećaj kontrole, korisnosti i prizemljenosti. U svijetu koji često djeluje kaotično, imati nešto pod vlastitim nadzorom, pa bila to tegla ružmarina, može djelovati iscjeljujuće.

Nisu svi hobiji stvoreni jednako, ali svi mogu djelovati terapeutski

Važno je istaknuti da “hobiji za bake” nisu nužno rezervirani za određeni spol, dob ili stil života. Zapravo, povratak ovim aktivnostima među mlađom populacijom dio je većeg kulturnog zaokreta prema “sporijem životu”, trendu koji uviđa kako preopterećenost ne vodi nužno produktivnosti, a da je dosada ponekad najbolji katalizator kreativnosti.

U posljednjih nekoliko godina mnogi su se okrenuli keramici, možda zato što se rukovanje glinom ne može požuriti, a možda zato što se u toj nepredvidljivosti i neurednosti krije ljepota stvaranja bez savršenstva

Drugi su otkrili čari šivanja, vezenja ili starinskog uvezivanja knjiga. Sve vještine koje su nekoć bile praktična potreba, a danas postaju luksuzna praksa samopomoći.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Yarnyourself 🫶🏼 (@yarnyourself)

Čak i kuhanje, kad se makne iz okvira svakodnevnog “što ćemo danas jesti?”, može postati meditacija. Kad si damo vremena oguliti krumpir bez žurbe, zamijesiti tijesto rukama i slušati ritam vlastitog disanja uz laganu glazbu u pozadini. Sve to su načini da se vratimo sebi. Da usporimo. Da budemo tu.

pročitajte još

Pet biljaka koje možete zasaditi u malim teglama u svome domu: Uvijek uspijevaju i donose bezbroj dobrobiti

Treba li nam doista opravdanje za radost jednostavnih stvari

U društvu koje stalno traži dokaz učinkovitosti i rezultata, ovi hobiji uče nas nečemu sasvim suprotnom: da vrijednost nečega ne mora biti u njegovoj tržišnoj isplativosti. Štrikani šal koji nikad nećete nositi, biljka koja neće dati plodove ili dnevnik koji nitko nikad neće pročitati, sve to ima smisla ako vas je usrećilo dok ste to radili.

A kad shvatimo da ne moramo stalno proizvoditi nešto “korisno” kako bismo bili vrijedni, možda ćemo napokon osjetiti olakšanje.

Možda ćemo napokon shvatiti da mentalna higijena dolazi upravo iz tih tihih trenutaka. Onih u kojima nismo ničiji zaposlenici, partneri, roditelji ni sadržaj, već samo ljudi koji sjede, dišu i pletu red po red

U tom smislu, “hobiji za bake” nisu regresija. Oni su napredak, povratak sebi, spajanje tijela i uma kroz jednostavne, umirujuće radnje. A ako nam to pruža unutarnji mir, neka nas nitko ne uvjeri da je to nešto za stare. Jer istina je, možda nikad nismo toliko trebali bakine hobije, kao sada.