“Sindrom dobre učenice”: Kad nas perfekcionizam iz škole prati cijeli život

U školskoj klupi sve je bilo jasno. Petica znači uspjeh, redovito učenje donosi pohvalu, a mirno sjedenje i nepostavljanje “previše” pitanja odraz su pristojnosti i zrelosti. Dobre učenice nisu vikale, nisu kasnile i nisu se bunile. Umjesto toga, znale su pravila, ispunjavale ih do kraja i (što je još važnije) bile su voljene zbog toga. Ili su barem tako mislile.

Desetljećima kasnije, mnoge žene, sada odrasle, samostalne i obrazovane, nose taj isti obrazac ponašanja

Nesvjesno, ali neumorno. Trude se biti savršene zaposlenice, partnerice, majke, prijateljice. Ne dopuštaju si pogrešku jer osjećaju da bi ona mogla umanjiti njihovu vrijednost. Ne traže pomoć jer vjeruju da “mogu sve same”. I rijetko kad odmaraju bez osjećaja krivnje, jer ih iznutra i dalje vodi isti nevidljivi mehanizam: budi dobra i bit ćeš prihvaćena.

Fenomen poznat kao “sindrom dobre učenice”, duboko ukorijenjen psihološki obrazac, sve se češće prepoznaje kao jedan od glavnih uzroka kroničnog perfekcionizma, emocionalnog izgaranja i unutarnje nesigurnosti kod suvremenih žena. Pa ipak, i dalje ga se često glorificira kao “ambiciju”, “radnu etiku” ili “visoke standarde”. Vrijeme je da ga nazovemo pravim imenom.

Što je zapravo “sindrom dobre učenice”

“Sindrom dobre učenice” nije službena dijagnoza, ali je itekako stvaran. Radi se o ponašanju proizašlom iz djetinjstva i obrazovnog sustava, gdje se samopoštovanje gradi na vanjskim validacijama. Ocjenama, pohvalama, diplomama, rezultatima.

Djevojčice koje su rano naučile da se njihova vrijednost mjeri kroz tuđe odobravanje često prenose taj obrazac i u odraslu dob

Takve žene izuzetno su pouzdane, savjesne, marljive, ali često ne znaju reći “ne”, teško se suočavaju s greškom i rijetko sebi priznaju da su iscrpljene. Ispod površine besprijekornog ponašanja često se skriva duboka potreba za priznanjem i odobrenjem, kao i strah da će bez toga izgubiti svoju “vrijednost”.

pročitajte još

Zašto pametne žene često šute na sastancima i kako to promijeniti?

Perfekcionizam nije vrlina, nego zamka

U kulturi koja često nagrađuje “overachievere”, perfekcionizam se i dalje doživljava kao poželjna osobina. No u stvarnosti perfekcionizam je oblik unutarnjeg pritiska koji iscrpljuje, umara i dugoročno dovodi do izgaranja. Perfekcionistički mindset ne dopušta odmor jer uvijek postoji “još nešto za napraviti”, “još bolji način” ili “još viši cilj”.

Istraživanja pokazuju da je kod žena s izraženim perfekcionizmom povećan rizik od anksioznosti, depresije i kronične nesigurnosti

Pritom je paradoksalno to što često izgledaju kao da “drže sve pod kontrolom”. Jer naučile su ne pokazivati slabost. I da se ni pod razno ne dolazi nespremna, čak ni na terapiju.

Shutterstock

Zašto šutimo o tome? Tišina kao naslijeđeni obrazac

Mnoge žene nikad nisu naučile postavljati granice, tražiti pomoć ili priznati ranjivost bez osjećaja srama. Školski sustav ih nije ohrabrivao da propituju autoritet, a društveni okvir i dalje radije slavi ženu koja “sve stiže”, nego onu koja kaže – “dosta mi je”.

“Sindrom dobre učenice” također često podrazumijeva emocionalnu samocenzuru

Ne izražavamo ljutnju jer ne želimo ispasti “teške”. Ne pokazujemo slabost jer se bojimo da će nas se smatrati “neprofesionalnima”. I tako, umjesto da budemo autentične, postajemo funkcionalno savršene, a ujedno i emocionalno iscrpljene.

Kako izaći iz tog kruga? Odvažnost da budemo nesavršene

Izlazak iz perfekcionističkog kruga nije brz ni jednostavan, ali počinje s malim, ali hrabrim koracima. Prvi je osvijestiti obrazac. Drugi je prepoznati u kojem trenutku radimo nešto ne zato što želimo, nego zato što “trebamo biti dobre”. Treći je dati sebi dopuštenje za pogrešku.

U svijetu koji od žena očekuje da stalno budu “više, bolje, tiše i učinkovitije”, prava revolucija možda nije u još jednom postignuću, već u jednostavnom odbijanju da budemo savršene. I ne, ne treba vam još jedna diploma da biste to zaslužile.