Maja Dragušica: “Najskuplje odluke često su one koje nikad ne donesemo”

Postoji jedna rečenica koju mnogi od nas danas često ponavljaju iako toga možda nismo ni svjesni: “Sad nije pravi trenutak.” Nije pravi trenutak za promjenu posla, za pokretanje nečeg vlastitog, za ulaganje ili za donošenje odluke koju smo u sebi zapravo već davno donijeli. Uporno sve odgađamo jer čekamo da se stvari malo smire, da nestane osjećaj nesigurnosti i da život konačno počne djelovati dovoljno stabilno kako bismo se usudili napraviti korak dalje. Problem je samo u tome što taj “pravi trenutak” gotovo nikad ne dođe.

Zanimljivo je koliko zapravo sigurnost doživljavamo kao nešto racionalno iako je ona vrlo često samo osjećaj poznatog. A poznato i sigurno nisu uvijek ista stvar. Ponekad ostajemo na mjestima koja su nam odavno postala premala samo zato što ih dobro poznajemo, pa čak i onda kad nas više ne vesele, ne inspiriraju ili nas potajno iscrpljuju više nego što smo to spremni priznati sami sebi. I upravo tu nastaje jedna od iluzija modernog života, a to je uvjerenje da nečinjenjem zapravo izbjegavamo rizik.

Minus na ekranu izaziva emociju

U stvarnosti, nečinjenje nije odsutnost rizika. Ono je samo jedna od mogućih odluka, s posljedicama koje često postanu vidljive tek nakon puno vremena, koje su manje dramatične i često dovoljno tihe da ih dugo ne primjećujemo.

Psiholozi već desetljećima proučavaju zašto ljudi takve rizike podcjenjuju. Jedno od objašnjenja nudi koncept availability heuristic, prema kojem naš mozak dramatične, emocionalno upečatljive i lako pamtljive događaje automatski procjenjuje opasnijima od sporih i manje vidljivih promjena. To možda najbolje vidimo upravo kroz novac i ulaganje. Većina ljudi puno se više boji kratkoročnog pada tržišta nego činjenice da inflacija godinama polako smanjuje vrijednost novca jer minus na ekranu izaziva emociju i djeluje kao konkretna opasnost, dok inflacija izgleda gotovo neprimjetno.

Međutim, upravo su ti tihi i spori rizici često oni koji nas dugoročno najviše koštaju, a potvrdu da je doista tako dobili smo i od Maje Dragušice, voditeljice Odjela za risk management u najvećoj hrvatskoj investicijskoj kući InterCapital. Naš mozak dramatične stvari automatski doživljava opasnijima od sporih promjena, zbog čega nas često više plaši velika odluka negoli godine stagnacije. Lakše nam je ostati u nečemu poznatom nego riskirati mogućnost da nešto možda neće uspjeti, čak i kada duboko u sebi osjećamo da već dugo stojimo na mjestu. A stagnacija zna izgledati vrlo elegantno, posebno izvana.

Uvijek će postojati razlog za to da nešto odgodimo

Možemo imati stabilan posao, uredan raspored, pristojnu plaću i život koji na papiru izgleda potpuno sigurno, ali sigurnost ponekad samo znači da smo naviknuti na vlastitu nelagodu i da smo prestali propitivati jesmo li uistinu sretni ili smo samo postali dobri u održavanju rutine.
Možda je upravo to jedna od najvažnijih lekcija koje čovjek nauči kad se bavi risk managementom, kako nam kaže Maja. Ne kako živjeti bez rizika, nego kako razlikovati stvarnu opasnost od običnog straha od nepoznatog. Jer potpuna sigurnost zapravo ne postoji bez obzira na to koliko je pokušavali pronaći u poslu, odnosima, novcu ili životnim planovima.

“Uvijek će postojati razlog za to da nešto odgodimo. Loše vijesti, nesigurna ekonomija, “čudan period”, osjećaj da još nismo dovoljno spremni ili uvjerenje da ćemo jednog dana imati više vremena, više energije i više hrabrosti nego što imamo danas. Takvo ponašanje nije slučajno.

To potvrđuju i istraživanja bihevioralnih financija. Daniel Kahneman i Amos Tversky kroz Prospect Theory pokazali su da gubitke emocionalno doživljavamo znatno snažnije od dobitaka. Upravo zbog toga često više pažnje posvećujemo onome što danas možemo izgubiti nego onome što bismo dugoročno mogli propustiti”, govori Maja.

“Zbog toga često donosimo odluke kojima pokušavamo izbjeći kratkoročnu nelagodu iako nam dugoročno mogu nanijeti veću štetu. Vrlo rijetko nas dugoročno najviše koštaju loše odluke. Puno češće koštaju nas odluke koje smo predugo odgađali. I sama sam to osjetila kad sam dobila priliku ući u svijet risk managementa. Prva pomisao bila mi je da nisam dovoljno spremna za to i da će taj korak možda biti prevelik zalogaj za mene, dok se ostajanje tamo gdje jesam činilo puno sigurnijim izborom, upravo zato što je bilo poznato i predvidivo”.

FOTO: Launchmetrics

Svaka velika promjena prvo izgleda kao loša ideja

Tek kasnije shvatila sam nešto važno; i ostajanje ima svoju cijenu, samo što tu cijenu ne platimo odmah. Platimo je polako, kroz propuštene prilike, kroz godine čekanja i kroz verzije sebe koje nikad nismo upoznali jer smo predugo čekali trenutak u kojem će sve djelovati dovoljno sigurno da bismo krenuli dalje. Isto vrijedi i za tržište, karijeru, odnose i život općenito. Sve što nam danas djeluje logično i potpuno normalno nekome je u početku izgledalo previše riskantno. Svaka velika promjena prvo izgleda kao loša ideja, a tek kasnije postane “logičan potez”.

To potvrđuju i dugogodišnja istraživanja ponašanja investitora američke konzultantske tvrtke DALBAR, koja pokazuju da prosječni ulagači često ostvaruju slabije rezultate od samog tržišta, i to ne zato što biraju loša ulaganja, nego zato što kratkoročne promjene doživljavaju emocionalno snažnije.

To je vidljivo i u poslovnom svijetu. Da se u InterCapitalu uvijek igralo isključivo na sigurno, danas vjerojatno ne bi postojali hrvatski ETF-ovi, Genius aplikacija koja je ulaganje približila široj publici, niti činjenica da je domaće tržište kapitala posljednjih godina postalo puno dostupnije novoj generaciji investitora. Naravno, to ne znači da je svaki potez bio potpuno siguran ili bez rizika, ali iza svake ozbiljne promjene uvijek postoji trenutak u kojem netko mora napraviti prvi korak prije nego što stvar počne djelovati potpuno normalno i očekivano. Možda zato toliko ljudi danas osjeća umor. Ne zato što previše riskiraju, nego zato što predugo ostaju u situacijama koje su odavno prerasli. Čekajući trenutak u kojem će promjena izgledati dovoljno sigurno, pokušavaju izbjeći nelagodu koju svaka promjena prirodno nosi sa sobom.

Jer “playing it safe” često nije mir. Ponekad je samo strah obučen u racionalnost.
Stoga, možda si ne bismo trebali postaviti pitanje: “Što ako ne uspijem?”, nego “Što ako ostanem točno ovdje gdje jesam?”

Jer neke od najskupljih odluka u životu zapravo su one koje nikad ne donesemo.