Selva Almada: „Nasilje je proizvod društva”

Godine 2015. u Argentini je ispod kuće njezina dečka pronađena zakopana 14-godišnja djevojka. Utvrđeno je da ju je njezin dečko nasmrt pretukao nakon što mu je otkrila da je trudna. Kao reakcija na njezino ubojstvo, stotine tisuća ljudi izašle su na ulice Buenos Airesa pod sloganom „Ni Una Menos” („Niti jedna manje”), zahtijevajući kraj femicida koji pogađa Argentinu i sve latinoameričke zemlje, čime je pokrenut velik pokret (#NiUnaMenos) – kako na internetu, tako i u stvarnom svijetu.

Selva Almada također je odrasla u Argentini, točnije u pokrajini Entre Ríos. Iskustva koja je stekla kao dijete u društvu obilježenom patrijarhatom, seksizmom i rodno uvjetovanim nasiljem pretočila je u niz romana („Vjetar koji sve nosi”, „To nije rijeka”, „Izrađivači cigala”), kao i u publicističko djelo – rezultat njezina osobnog istraživanja triju stvarnih slučajeva femicida („Mrtve djevojke”). Njezine su knjige prevedene na desetke jezika i osvojile su značajne nagrade, a roman „To nije rijeka” ušao je u uži izbor za međunarodnu nagradu Booker (Booker International Prize) 2024. godine.

Zašto ste odlučili napisati publicističku knjigu o femicidu, „Mrtve djevojke” (Dead Girls), i pritom se usredotočiti upravo na tri slučaja ubojstava žena?

„Za jedan od slučajeva opisanih u knjizi znala sam još otkad se dogodio – imala sam tada 13 godina – jer se zbio sasvim blizu mog sela. Bio je to iznimno okrutan i bolan događaj. U to se vrijeme nije govorilo o femicidu; taj pojam tada nije ni postojao. Ipak, ta je priča duboko potresla mene i moje prijatelje, ponajviše zato što je djevojka – zvala se Andrea [Dane] – ubijena u vlastitom domu. Bilo je zastrašujuće spoznati da za ženu ne postoji sigurno mjesto.

Mnogo godina kasnije, kada se počelo govoriti o femicidu – kada se taj pojam pojavio u medijima, pa čak dospio i na dnevni red državnih politika – sjetila sam se tog slučaja (iako ga, zapravo, nikad nisam ni zaboravila). Odlučila sam istražiti stvar i napisati knjigu, obuhvativši pritom još dva slučaja femicida iz istog razdoblja – razdoblja koje se poklopilo s mojom adolescencijom, odnosno s mojim ulaskom u svijet žena. Upravo sam zato odabrala ta tri slučaja: dogodila su se u isto vrijeme. Osim toga, sve tri ubijene žene bile su vrlo mlade, a nijedan od tih zločina nije rasvijetljen.”

PROFIMEDIA

Kako ste doživjeli vijest o ubojstvu žene tek nešto starije od vas, u vrijeme kad ste bili na pragu adolescencije?

„Doista, Andrea je mogla biti moja starija sestra. Ona je imala 19 godina, a ja 13. Ta dobna bliskost – uz onu prostornu, činjenicu da je živjela u istom kraju kao i ja – navela me na spoznaju da bi se to moglo dogoditi i meni. Dvadeset pet, trideset godina kasnije, kad sam počela istraživati ​​za knjigu, razgovarala sam o tom slučaju s dvije prijateljice iz mladosti; rekle su mi da su proživljavale isto – obuzeo ih je isti strah da bi netko mogao doći i ubiti ih na spavanju, te da se više nikada ne bi probudile. Zato su svake večeri, prije spavanja, pregledavale cijelu sobu, zavirivale pod krevet, u ormar… Vjerujem da smo svi mi koji smo tada bili mladi to doživjeli na isti način.”

Dok čitam „Mrtve djevojke” (Dead Girls), dobivam dojam da si, vraćajući se mnogo godina kasnije u domove ubijenih žena, zatekla te domove razorenima – kako doslovno, tako i preneseno. S tim u vezi, pitam se: kakve posljedice femicid može ostaviti na obitelj žrtve?

„Pretpostavljam da su te posljedice razorne. Čak i smrt sina ili kćeri u manje užasnim okolnostima – recimo, uslijed bolesti – može razoriti obitelj, potpuno je razbiti. A to vrijedi još i više kada je riječ o femicidu, osobito ako slučaj nikada nije riješen. Slučajevi opisani u knjizi bili su predmet istrage, postojali su osumnjičenici, no nikada nije otkriveno tko je zapravo ubio te žene.”

„Dakle, pretpostavljam da nekažnjivost može razoriti obitelj. S druge strane, ona je može i ujediniti u zajedničkoj borbi za pravdu. Nekoliko godina nakon slučaja Andree, tijekom devedesetih, još je jedan slučaj – ubojstvo sedamnaestogodišnjakinje na sjeveru zemlje – postao vrlo poznat diljem Argentine. Bio je to prvi slučaj femicida o kojem su izvještavali nacionalni mediji i koji je cijela zemlja pratila s osobitim zanimanjem. Riječ je o slučaju Marije Soledad Morales, u kojem je njezina obitelj odigrala ključnu ulogu: tražili su pravdu organiziranjem prosvjednih povorki u pokrajini Catamarca, gdje se zločin i dogodio. Vlasti su identificirale i uhitile počinitelje. Bili su to potomci visokopozicioniranih političara – nećak guvernera, sin kongresnika. Nakon tog otkrića – a valja napomenuti da su guverneri u argentinskim pokrajinama povijesno dolazili iz istih obitelji – ti su pojedinci nestali iz javnosti.”

“U slučaju Marije Soledad Morales, njezina je obitelj tražila pravdu. Vlasti su identificirale počinitelje i uhitile ih. U slučaj su bila umiješana djeca visokopozicioniranih političkih dužnosnika – nećak guvernera i sin kongresnika. Nakon tog otkrića – a valja napomenuti da guverneri u argentinskim pokrajinama povijesno dolaze iz istih obitelji – osobe umiješane u slučaj nestale su iz javnosti.”

“Naravno, postoje i slučajevi u kojima obitelji žrtava možda nisu u mogućnosti tražiti zadovoljštinu. Možda nemaju nikakvu podršku ili jednostavno moraju nekako nastaviti sa svojim životima.”

pročitajte još

Zašto je nasilje nad ženama u porastu uslijed klimatskih kriza?

Zašto je, po vašem mišljenju, potrebno priznanje i upotreba termina „femicid”?

„Meni je najvažnije da počnemo shvaćati kako to nije samo još jedno ubojstvo. Da je riječ o zločinu motiviranom mizoginijom. U Argentini se u vijestima, na televiziji i u tisku – sve do otprilike početka 2000-ih – govorilo o ‘zločinima iz strasti’. Dakle, kada se počnemo navikavati na termin ‘femicid’, zločin definiramo na drukčiji način. Time ističemo da ubojstvo žene koje počini muškarac nema nikakve veze, primjerice, s ubojstvom tijekom oružane pljačke.”

„Meni je najvažnije da počnemo shvaćati kako femicid nije samo još jedno ubojstvo. Da je riječ o zločinu motiviranom mizoginijom. U Argentini se u vijestima, sve do otprilike početka 2000-ih, govorilo o ‘zločinima iz strasti’.”

Muški likovi u vašim knjigama postaju nasilni i skloni nadmetanju, kako prema ženama, tako i jedni prema drugima. Smatrate li da su takva ponašanja posljedica biološke predispozicije ili društvenih okolnosti?

„Vjerujem da je nasilje proizvod društva. Da nismo nasilni po svojoj prirodi. Likovi u mojim romanima dolaze s društvene margine. Uglavnom su siromašni i slabo obrazovani; u životu nisu imali mnogo prilika. Odrastali su u seksističkom okruženju jer je argentinska kultura vrlo seksistička. Stoga smatram da ih sve to neprestano gura prema nasilju.”

Koliko vam je, kao piscu, lako s razumijevanjem i blagonaklonošću pristupati tim junacima – ili antijunacima – svojih knjiga? Uzmimo za primjer roman “Zidari” (*The Bricklayers*).

“Što se tiče likova u ‘Zidarima’, ideja za knjigu proizašla je iz istinite priče koju su mi ispričali: dvije obitelji koje su dugo bile u neprijateljstvu susrele su se u zabavnom parku, pri čemu je došlo do eskalacije nasilja. Kad sam to čuo, učinilo mi se zanimljivim napisati nešto o tome jer je priča sadržavala šekspirovski element – ​​podsjetila me na obitelji Montague i Capulet [iz ‘Romea i Julije’].”

“Nisam znala kako je mržnja među tim obiteljima započela, no nadahnuta Shakespeareom, odlučila sam istražiti sljedeće pitanje: što bi se dogodilo kada bi se sinovi dviju suparničkih obitelji zaljubili i poželjeli živjeti svoju ljubav – osobito u okruženju opterećenom predrasudama, u kojem je nasilje oblik komunikacije?”

“Ideja za ‘Zidare’ potekla je iz istinite priče o dvjema obiteljima koje su dugo bile u neprijateljstvu; kada su se susrele u zabavnom parku, došlo je do eskalacije nasilja.”

Na koji je način krajnja desnica – koja u Argentini također bilježi snažan uspon – povezana s pojavama poput toksične muškosti i seksizma?

“Ne samo da su te stvari usko povezane, već takva ponašanja potiče i sama vlada, koja čak niječe postojanje pojma ‘femicid’, uz argument da se ‘ubija više muškaraca nego žena’. Istina je da, prema godišnjim statističkim podacima, broj ubijenih muškaraca doista premašuje broj ubijenih žena. Međutim, takav pristup zanemaruje specifičnu vrstu nasilja – nasilje utemeljeno na rodu. Sama vlada pokreće čitav pokret usmjeren protiv feminizma i dosadašnjih postignuća tog pokreta. Te stalne napade koje pokreće nazivaju ‘kulturnim ratom’. No, u stvarnosti oni napadaju sve ono što smo – u pogledu prava i jednakosti – postigli tijekom posljednjih petnaest do dvadeset godina. Živimo u vrlo mračnim vremenima.”

Ovaj tekst u originalnom izdanju napisala je Georgia Karkani, a objavljen je na Marie Claire Greece.