Mračna strana ljudske psihe: Zašto smo opsjednuti stvarnim pričama o monstruoznim zločincima?

Nekoć su televizijski večernji termini bili rezervirani za romantične drame, obiteljske sapunice i lagane komedije. Danas, top-liste gledanosti okupiraju priče o serijskim ubojicama, nestancima bez traga i monstruoznim zločinima koji ne samo da šokiraju već i neobjašnjivo privlače. Netflix, HBO, YouTube, pa čak i TikTok, svi se natječu tko će ispričati jeziviju, šokantniju, stvarniju priču. Publici se ne nudi fikcija, već rekonstrukcija stvarnih događaja: detalji iz istraga, intervjui s počiniteljima, snimke sa suđenja.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: zašto smo mi, kao društvo, toliko opsjednuti pričama o stvarnim zločincima?

Je li to glad za znanjem, poriv za tim da razumijemo neobjašnjivo ili samo dobro zapakiran užitak u tuđoj tragediji? Gledamo, slušamo, analiziramo. Ponekad i s čašom vina u ruci, kao da je riječ o novom nastavku omiljene serije, a ne o razorenim životima stvarnih ljudi.

Fascinacija stvarnim zločinima: psiha koja traži smisao u kaosu

Opsesija stvarnim zločinima nije nov fenomen, no posljednjih je godina poprimila razmjere kakve psiholozi i sociolozi sve teže ignoriraju. Na površini, čini se da želimo “samo znati više”, razumjeti kako funkcionira ljudski um kad skrene u najcrnje dubine. No u stvarnosti često tražimo vlastiti osjećaj sigurnosti. Uvjeravamo se da bismo “mi sigurno primijetili znakove”, “mi nikad ne bismo pali na tako nešto”, “mi bismo reagirali drukčije”. I tako, kroz nečiju tragediju, hranimo vlastiti ego, a da toga često nismo ni svjesni.

S druge strane, fascinacija zločinom nudi i svojevrsnu emocionalnu katarzu

U svijetu gdje je sve više neizvjesnosti, ekonomskih i političkih kriza, priče s jasnim antagonistom, poznatim zločinom i (najčešće) završetkom nude gotovo terapeutski osjećaj zatvorene cjeline. Da, netko je stradao, ali netko je i pronađen, otkriven, procesuiran. U vremenu kad ni vlastite poruke ne stižemo pročitati do kraja, istina koja se servira u tri epizode od 50 minuta čini se gotovo utješnom.

NETFLIXSerija “The Keepers” podigla je veliku prašinu

Medijski spektakl: kad zločin postane zabava

Industrija true crime sadržaja cvjeta. Podcasti poput “My Favorite Murder” i “Serial” imaju milijune slušatelja, dokumentarci o Jeffreyju Dahmeru, a Tedu Bundyju i ostalim mračnim ikonama zla ruše rekorde gledanosti. I dok mediji govore o “društvenoj važnosti” takvih sadržaja, teško je ne primijetiti kako se često igra na granici dobrog ukusa.

Žrtve se svedu na fusnote, dok počinitelji dobivaju gotovo mitski status

Njihove fotografije pune društvene mreže, njihovi citati postaju grafički dizajnirani quote cards, njihovi portreti krase majice i šalice. Zvuči bizarno? Jer i jest. No tržište reagira na ono što publika želi. A publika, očigledno, želi mračnu stvarnost, posluženu uz privid distance.

Žene i true crime: zašto najviše zanima upravo nas

Zanimljivo je i da su najveći konzumenti true crime sadržaja – žene. Statistike pokazuju da žene čine više od 70 % publike podcasta i dokumentaraca o stvarnim zločinima. Mnogi psiholozi to povezuju s latentnim osjećajem nesigurnosti i opasnosti koji žene žive svakodnevno, svjesno ili nesvjesno. Gledanje true crime sadržaja tada postaje oblik mentalne pripreme, strategije preživljavanja: što prepoznati, kako izbjeći, kuda ne ići, s kim ne razgovarati.

pročitajte još

7 serija i filmova koji ovog ljeta stižu na Netflix

Neki, pak, tvrde da je riječ o pokušaju razumijevanja nasilja koje je prečesto usmjereno upravo prema ženama. Jer kad već živimo u svijetu u kojem je opasnost često rodno kodirana, možda barem možemo naučiti nešto iz tuđih pogrešaka. Ili se barem zavaravati da možemo.

Gdje je granica između znatiželje i eksploatacije

U svojoj bîti, true crime sadržaji balansiraju na tankoj liniji između edukacije i eksploatacije. Dok jedni tvrde da ovakvi formati potiču svijest o nasilju, pravdi i institucionalnim propustima, drugi s pravom upozoravaju da se nerijetko radi o trivijalizaciji stvarnih tragedija, i to sve radi klikova, rejtinga i profita.

Kad gledamo rekonstrukciju ubojstva obitelji čiji su članovi i dalje živi i koji još uvijek čekaju pravdu, pitanje više nije “zašto to volimo”, nego “pod koju cijenu?”

U trenutku kad majka žrtve mora gledati kako glumica slična njezinoj kćeri pada u lokvu krvi pred kamerom – zabava prestaje biti benigna.

U ogledalu mračnih priča ogledamo se i sami

Naša fascinacija stvarnim zločinima otkriva više o nama negoli o samim počiniteljima; o našim strahovima, potrebama, želji za kontrolom i sigurnošću u nesigurnom svijetu. Možda i o tome koliko smo daleko spremni ići u traženju uzbuđenja, čak i ako to znači tuđe patnje pretvoriti u binge-worthy sadržaj.

Jer na kraju, stvarni zločin nije serija

Nema kraj s odjavnom špicom, nema glumaca koji će skinuti krv s lica i otići kući. A naša potreba da se u te priče iznova vraćamo pokazuje kako mračna strana ljudske psihe, iako možda ne monstruozna, nije baš ni tako svijetla kako bismo voljeli vjerovati.