Iz magazina: Veliki, ali mali scrolleri

Pisala: Andreja Pančur

Jutarnja rutina u većini hrvatskih domova danas izgleda ovako: dijete se budi, posegne za tabletom ili telefonom, a mi im dozvoljavamo “još pet minuta” dok pripravljamo doručak. Te minute pretvaraju se u sat dok se hvatamo za glavu jer kasnimo u vrtić. Zvuči poznato? Meni barem da.

Statistike su zabrinjavajuće, a mi često zatvaramo oči pred njima. Prema najnovijim istraživanjima, 98 % talijanske djece između 14 i 19 godina posjeduje pametni telefon već od desete godine. Kod nas situacija nije ništa bolja. Više od 30 % djece počinje koristiti uređaje već u dobi od godinu i pol. Za usporedbu, u Velikoj Britaniji 91 % djece posjeduje pametni telefon do 11. godine, a u Sjedinjenim Državama čak 42 % desetogodišnjaka ima svoj uređaj.

Možda je najšokantnije to što prosječno dijete između 11 i 14 godina u Americi provodi devet sati dnevno pred ekranom. Devet sati!

To je više od radnog vremena odrasle osobe. “Nalazimo se u situaciji gdje djeca provode više vremena u virtualnom svijetu negoli u stvarnom”, objašnjavaju stručnjaci za dječji razvoj prema portalu “The Guardian”.

“Problem nije u samoj tehnologiji nego i u načinu kako je koristimo i koliko joj vremena posvećujemo.”

Što gubimo dok naša djeca “zabavljaju sebe”

Moram priznati da sam, prije nego što sam postala roditelj, često pasivno osuđivala razne odluke roditelja i uvjeravala se da nisam normalna, da ne znam koliko je teško odgajati jedno maleno biće i koliko bih trebala prigušiti takve osude prije nego što imam svoje dijete. No otkako imam jednu poprilično živahnu dvogodišnjakinju, sve češće uspijevam uloviti vremena i u parku razgovarati s roditeljima. Tako mi se sve više čini da se upravo na tome mjestu krcatom zelenilom i raznim spravama za djetinje uživanje vode upravo borbe oko tehnološkog alata.

Djeca koja su nekoć trčala po kući, postavljala tisuću pitanja dnevno, tražila da im se čita ista priča pet puta zaredom, danas mirno sjede za stolom s tabletom u rukama, igrajući igru ili po tko zna koji put gledajući isti animirani film. Mi mislimo da je to olakšanje, ali zapravo je to gubitak. Dr. Alberto Pellai, poznati talijanski psihopedagog, upozorava: “Izloženost ekranima u ranoj dobi povećava faktore rizika kao što su pretilost, nedostatak sna, smanjeno kognitivno funkcioniranje i problemi s pažnjom.”

U prijevodu, naša djeca gube osnovne vještine. Nedavno sam gledala šestogodišnjaka kako pokušava nagovoriti majku da se igra s njim, ne zato što mu nedostaje, nego jer ne zna zapravo kako je to igrati se samostalno. Ali znao je upravljati mobitelom bolje od mene. Nešto tu nije u redu.

Stručnjaci upozoravaju na niz problema koji se javljaju kod prekomjerne uporabe mobitela i tableta. Tu je prije svega strah od propuštanja – fenomen poznat kao FOMO (Fear of Missing Out) – gdje djeca stalno osjećaju da se negdje drugdje događa nešto zanimljivije.

Konstantno izlaganje idealiziranim prikazima tuđih života na društvenim mrežama dovodi do negativnih usporedbi i niske razine samopoštovanja, posebno kod mladih. Ali možda je najžalosnije to što gledamo kako djeca gube sposobnost komunikacije licem u lice. Ona vještina čitanja emocija s lica, razumijevanja tjelesnog jezika, jednostavno slušanja druge osobe – sve to polako nestaje. A upravo su te vještine ključne za razvoj emocionalne inteligencije.

Zaboravljeno umijeće: igra

Sjećam se svojeg djetinjstva. Ljeta provedena u istraživanju šume iza kuće, pravljenju tajnih skrovišta od kartonskih kutija, igranju školice ili gumi-gumija, do trenutka kad se upale ulična svjetla, naš “sat” da svi moramo prema svojim kućama. Naša djeca danas ne znaju što znači dosada. Čim se pojavi i najmanja mogućnost za dosadu, posežu za uređajem. Pandemija je situaciju dodatno pogoršala. Čak 79 % britanskih roditelja izvještava da je vrijeme za ekranom njihove djece poraslo nakon pandemije virusa COVID-19. I što je najgore – nije se vratilo na razine iz vremena prije pandemije. Ono što je trebalo biti privremeno rješenje postalo je novo normalno.

Fizička šteta koju ne vidimo

Pedijatri bilježe porast kratkovidnosti kod djece između treće i šeste godine života za čak 40 %. Svjetska zdravstvena organizacija jasno navodi da prekomjerna uporaba ekrana u ranoj dobi može ograničiti razvoj motoričkih i kognitivnih sposobnosti.

Ali postoji i mračnija strana koju roditelji često ne vide. Djeca postaju žrtve cyberbullyinga, što može dovesti do ozbiljnih psiholoških problema. Korištenje mobitela prije spavanja narušava obrasce sna, što izravno utječe na mentalno zdravlje. Prekomjerna uporaba uređaja također vodi u sjedilački način života, što posredno utječe i na mentalno stanje.

Posebno zabrinjavajuće je kako se mijenja školsko okruženje. Učenici opisuju konstantan strah da će biti snimljeni u neugodnom trenutku, što pojačava društveni pritisak. U školi i izvan nje postoji stalna prijetnja da će bilo koji tvoj krivi potez biti snimljen i postavljen da ga svi vide.

Valja reći da tehnologija nije sama po sebi zla. Mobilni uređaji mogu pomoći djeci da ostanu povezana s prijateljima i obitelji, što može smanjiti osjećaj usamljenosti. Pružaju pristup informacijama i resursima o mentalnom zdravlju koji mogu biti korisni. Problem nastaje kad tehnologija postane zamjena za sve ostalo, a ne dodatak realnom životu.

Put koji se isplati

Ok, neće biti lako. I ja sam kriva za davanje svome djetetu mobitel u trenucima kad mi se činilo da je potreban kako bih uspješno prebacila kuhana jaja u zdjelicu. Da me gleda kako pretražujem nešto po internetu ili odgovaram na e-mail dok me moli da joj nacrtam oblake. Bit će trenutaka kad ćete se pitati radite li pravu stvar. Kad ćete vidjeti dijete koje mirno sjedi s mobitelom u ruci i pozavidjeti tom roditelju. Kad će vam se činiti da ste jedini koji se borite s ovim problemom. Ali prisjetite se zašto ste krenuli tim putem jer želite dijete koje zna uživati u tišini. Dijete koje može provesti sat vremena promatrajući mrave. Dijete koje pita što se događa kad nestane duga. Dijete koje može zaspati bez da je prije toga gledalo u ekran.

Kad se osvrnemo na promjene nakon nekoliko mjeseci, vidimo male razlike u odnosu na početak. Ali te male razlike čine golemu razliku. Naša djeca opet su djeca. Prava djeca, stvarni mali ljudi. Jer to je ono što želimo, vratiti djeci njihovo djetinjstvo. I jednako važno, vratiti sebi naše roditeljstvo. Ne prolazimo kraj njih dok oni gledaju u ekrane. Ne dijelimo ih s algoritmima koji su dizajnirani da ih drže ovisnima. Vrijeme je da se probudimo i preuzmemo kontrolu. Naša djeca zaslužuju odrastati u stvarnom svijetu, s pravim ljudima, s pravim iskustvima. Zaslužuju roditeljstvo, a ne samo nadzor u tišini. Vratimo im djetinjstvo. Počnimo već danas.