Psihologinja objašnjava: Zašto sami sebe sabotiramo kad “sve ide dobro”

Ponekad nam u životu doista dobro ide: dobra veza, skladno prijateljstvo, uspješan posao, projekt koji napreduje bez poteškoća… No, upravo kad se čini da sve teče glatko, u nama se javlja čudna nelagoda.

Počinjemo osjećati da nešto nedostaje. Možemo se pretjerano usredotočiti na ponašanje partnera, preuveličavati sitne probleme ili ulaziti u nepotrebne svađe. U poslovnom životu možemo okrenuti leđa obećavajućim prilikama ili izbjegavati preuzimanje odgovornosti. U prijateljstvima se možemo udaljiti čak i onda kada ne postoji nikakav očit problem.

Ali zašto?

Ponekad problem nije u tome što doista imamo problem u životu. Problem bi mogao biti u tome što nismo navikli na to da sve teče glatko.

Ono što znamo nije uvijek ono što je zdravo.

Ljudi ne uče kako se snalaziti u odnosima isključivo iz knjiga ili savjeta. Odnosi kojima svjedoče u djetinjstvu, komunikacijski obrasci unutar obitelji, ljudi iz neposredne okoline i prijašnja iskustva pružaju im model toga kakvi bi odnosi „trebali biti”.

Ako je osoba odrastala u okruženju u kojem su odnosi bili obilježeni prvenstveno svađama, napetošću, neizvjesnošću, otuđenošću, pomirenjem, udaljavanjem i kasnijim zbližavanjem, takav joj obrazac odnosa s vremenom može postati blizak. To bismo čak mogli smatrati svojevrsnim „materinjim jezikom odnosa”.

Baš kao što se ljudi osjećaju ugodnije izražavajući se na materinskom jeziku, pojedinci se mogu osjećati sigurnije u poznatim odnosima. Pritom je važno razlikovati poznato od sigurnog, jer to dvoje nije uvijek isto.

Nezdrav obrazac odnosa osobi se može činiti predvidljivijim upravo zato što joj je poznat. S druge strane, miran, siguran i stabilan odnos – ako je riječ o nepoznatom iskustvu – u početku može izazvati tjeskobu umjesto osjećaja mira.

SHUTTERSTOCK

Stoga neki ljudi mogu nesvjesno ponavljati obrasce odnosa koji su im poznatiji. Pritom mogu preuveličavati sitne probleme, izazivati ​​svađe ili tražiti probleme u odnosu kojih zapravo nema.

Naravno, to ne znači da će svatko tko iza sebe ima povijest kaotičnih veza sabotirati one zdrave. Ljudsko se ponašanje ne može svesti na jedan jedini uzrok. Ipak, obrasci ponašanja u vezama usvojeni u prošlosti mogu utjecati na to kako osoba danas doživljava bliskost, povjerenje i stabilnost.

„Zašto nema problema?”

Tu se javlja zanimljiv paradoks.

Umjesto da osjeti olakšanje kada napokon pronađe sigurnu vezu kakvu je dugo priželjkivala, osoba bi mogla pomisliti: „Nešto sigurno nije u redu.” Partner se prema njoj lijepo odnosi. Komunikacija je zdrava. Ne svađaju se neprestano. Veza je stabilna.

No, um te osobe na to nije navikao.

U takvoj situaciji osoba može nesvjesno unijeti vlastite, već poznate obrasce ponašanja u odnos. Može tražiti nove probleme, preuveličavati sitnice ili ponašanje partnera doživljavati problematičnijim nego što ono doista jest.

Na neki način, mir koji joj je nepoznat može djelovati uznemirujuće – čak i više od kaosa na koji je navikla.

No, ovdje postoji važna razlika: nije svaka nelagoda znak da osoba sabotira zdrav odnos. Ponekad u odnosu doista postoji problem koji treba riješiti. Ponekad osoba jednostavno nije kompatibilna s partnerom. A ponekad taj odnos zapravo ni ne želi.

Stoga, umjesto da osjećaj „sve ide dobro, a ipak želim pobjeći” odmah tumači kao vlastitu sabotažu, za osobu bi bilo zdravije da najprije pokuša razumjeti taj osjećaj.

Što ako problem nije sama veza, već čin vezivanja?

To što sve ide dobro može potaknuti i drukčiju vrstu straha: „Što ako se doista emocionalno vežem za ovo?”

Kako se veze produbljuju, ljudi mogu početi voljeti i sve se više vezivati. A što su snažnije vezani, to pomisao na gubitak može postati zastrašujuća.

Um ponekad može razviti određenu logiku kako bi se nosio s tim strahom: „Trenutačno sam vrlo sretan. No, ako ova veza jednog dana završi, silno ću patiti. Stoga se trebam distancirati prije nego što se previše vežem.”

Tako se osoba može udaljiti od lijepih stvari koje trenutačno ima kako bi se zaštitila od boli koju još nije iskusila.

Ako sama prekine vezu, mogla bi pomisliti da barem lakše može podnijeti neodoljivu bol zbog napuštanja ili gubitka nekoga. Međutim, taj je proces često nesvjestan. Osoba možda iskreno ne želi prekinuti vezu. Možda se jednostavno bori nositi s ranjivošću koju intimnost i privrženost mogu donijeti. Ovdje osoba možda zapravo ne bježi od same veze, već od osjećaja koje veza u njoj izaziva.

Što ako sve ide sasvim u redu?

Ponekad tjeskoba ne proizlazi samo iz mogućnosti gubitka, već i iz neizvjesnosti vezane uz budućnost.

„Sve ide predobro”, „Sigurno će se uskoro dogoditi nešto loše”, „Nije normalno da sam ovako sretan” – takve misli mogu neprestano poticati osobu da traži sljedeći problem jer um pokušava predvidjeti loše ishode kako bi smanjio neizvjesnost. Pritom, pokušavajući riješiti problem koji se još nije ni dogodio, osoba može narušiti mir koji zapravo postoji.

Ista se stvar može dogoditi i u poslovnom svijetu.
Taj se obrazac ne odnosi samo na ljubavne veze.

Primjerice, osoba se može povući kada napokon dobije posao koji je dugo željela, kada posao krene dobro ili kada se ukaže prilika za postizanje značajnog uspjeha. Jer uspjeh može donijeti i određene tjeskobe: „Što ako ne uspijem?”, „Što ako se od mene očekuje više?”, „Što ako uspijem, a više ne budem mogao nositi taj teret odgovornosti?”

U nekim slučajevima osoba može više strahovati od promjena i odgovornosti koje uspjeh donosi nego od samog neuspjeha.

Stoga može odgađati projekt koji se dobro odvija, izbjegavati preuzimanje odgovornosti ili tražiti razloge za povlačenje upravo onda kada stvari konačno krenu pravim putem.

Problem ovdje nije nužno u tome da osoba ne želi uspjeh. Ponekad približavanje uspjehu znači ulazak u novo područje odgovornosti i izloženosti s kakvim se osoba dosad nije susrela. Ta nova situacija može izazvati tjeskobu.

Je li samosabotaža doista samosabotaža?

Možda bismo se ovdje trebali nakratko zaustaviti.

Jer, iako izraz „samosabotaža” zvuči opisno, ponekad može postati etiketa koju je previše lako primijeniti. Ako se netko udaljava od dobre veze, to može biti posljedica stvarnog straha od vezivanja. No, moguće je i da tu vezu jednostavno ne želi. Želja za napuštanjem posla može proizaći iz straha od neuspjeha. Ipak, osoba je možda jednostavno shvatila da taj posao nije za nju.

Stoga nije važno samo promatrati ponašanje i reći: „Sabotiram stvari”, već pokušati razumjeti emociju i misao koje stoje iza tog ponašanja. Pitanje „Od čega bježim?” jednako je važno kao i pitanje „Zašto odlazim?”.

Možda se udaljavamo od nečega što zapravo ne želimo.

Ili možda, naprotiv, pokušavamo pobjeći od ranjivosti, odgovornosti ili mogućnosti gubitka koji prate ono što duboko želimo. Izvana te dvije situacije mogu djelovati slično. Međutim, unutarnji proces koji osoba pritom proživljava može biti sasvim drukčiji.

Što možemo poduzeti?

Kada primijetimo takav obrazac, umjesto da odmah krivimo sebe i pitamo se: „Zašto ovo sabotiram?”, možda bi bilo korisnije najprije mu pristupiti s dozom znatiželje.

Možemo si postaviti sljedeća pitanja: „Postoji li doista problem ili me nemirnim čini upravo to što sve ide dobro?”, „Postoji li nešto kod druge osobe što mi uistinu smeta ili tjeskobu izaziva sama bliskost?”, „Doista ne želim ovu vezu ili se pokušavam zaštititi od mogućnosti da je jednog dana izgubim?”, „Doista to ne želim ili izbjegavam odgovornosti koje to nosi?”

I možda najvažnije: „Proizlazi li osjećaj koji trenutačno proživljavam iz sadašnjosti ili je riječ o odjeku obrasca odnosa koji sam usvojio u prošlosti?”

Svrha ovih pitanja nije okrivljavanje samih sebe, već razumijevanje onoga što se krije u pozadini našeg ponašanja.

Jer da bismo promijenili ponašanje, najprije moramo razumjeti što nam ono znači.

Za učenje o tome što je sigurno također je potrebno vrijeme

Ljudi ne uče samo o zdravim odnosima, već i o tome kako u njima ostati.

Ako je netko dugo bio u odnosima ispunjenima kaosom, neizvjesnošću ili žestokim sukobima, mir se isprva možda neće činiti prirodnim. To ne znači nužno da će ta osoba sabotirati zdrav odnos, ali može biti važan trag za razumijevanje vlastitog nemira.

Možda nekima najteži dio života nije napuštanje onoga što je loše, već zadržavanje u onome što je dobro.

Jer ono loše nam je poznato.

Ono dobro možda je novo.

A ono što je novo ne djeluje uvijek odmah sigurno.

Stoga, kada se u nama pojavi osjećaj nelagode čak i onda kad se čini da sve ide dobro, umjesto da odmah sve upropastimo ili krivimo sebe, možemo zastati i zapitati se: Je li doista nešto pošlo po zlu? Ili se život, po prvi put, odvija iz mirnijeg stanja nego na kakvo smo navikli?

Ponekad ono što trebamo promijeniti u životu nije sam odnos, već način na koji ga doživljavamo. Jer to što sve ide dobro ne znači uvijek da nešto nije u redu.

Ponekad nam ono što je dobro jednostavno još nije postalo blisko.

Ako vam je teško prepoznati, razumjeti ili promijeniti takve obrasce, stručna pomoć psihologa ili psihoterapeuta može biti korisna u tom procesu.

Ovaj tekst napisala je psihologinja Seda Kandur Karaca, a u originalnom izdanju objavljen je na Marie Claire Turkiye.