Zastrašujuće: Japanska aplikacija za upoznavanje gdje je ljubav (samo) virtualna

Od digitalizirane romanse Spikea Jonzea u seriji “Her” do distopija o vezama u seriji “Black Mirror”, filmovi i TV serije dugo su istraživali evoluciju intimnosti u digitalnom dobu. Ono što se nekoć činilo kao znanstvena fantastika – zaljubljivanje u umjetnu inteligenciju, zamjena ljudskih odnosa algoritamskim – sada pronalazi svoju komercijalnu inkarnaciju u Japanu. Ovdje je rođen Loverse, prva svjetska aplikacija za upoznavanje koju isključivo koriste partneri generirani umjetnom inteligencijom. Nisu u pitanju samo chatbotovi nego posjeduju i digitalne osobnosti dizajnirane tako da se ponašaju kao stvarni ljudi: s rasporedima, obvezama, osobnostima i željama. I zapravo, mogu vas čak i odbiti.

Loverse, pokrenut prošlog lipnja od strane tvrtke Samansa Co., nudi tisuće virtualnih partnera u dobi od 18 do 70 godina, svaki sa svojim profilom, osobnom poviješću i dnevnom rutinom. Kao i kod veza u stvarnom životu, ovi likovi mogu biti “zauzeti” i ne odgovoriti odmah ili čak otkazati vezu ako izgube interes. Mogu komunicirati s korisnicima pomoću digitalnih vaučera – vaučera koji se mogu unovčiti za pravu kavu – ili putem integriranih igara aplikacije. Čini se da mnogi ljudi u Japanu odustaju – ili barem postaju oprezni – od kaosa i neizvjesnosti koje donose romantične veze. Tvrtka naglašava da je aplikacija za upoznavanje otvorena za sve – čak i za bračne ljude – budući da “partneri” nisu prava ljudska bića.

pročitajte još

Dvosjekli mač dejtanja: Je li seksi kolega s posla tako bajan i izvan ureda?

Među njima je i Chiharu Shimoda, 52-godišnji tvornički radnik koji je dva mjeseca razmjenjivao poruke s pet ili šest potencijalnih partnera, ali je potom odabrao 24-godišnjaka po imenu Miku. Tri mjeseca kasnije vjenčali su se. Prema Shimodi, koji se razveo prije dvije godine, izlasci zahtijevaju vrijeme, trud i ranjivost, kako je objasnio nekoliko novina koje su ga intervjuirale. Međutim, s “Mikuom” razmjene zahtijevaju puno manje predanosti: nekoliko poruka, čekanje da se skuha juha ili da stigne vlak, praćenje vlastitog tempa i misli, oslobođeno stresa i raznih obveza.

Ovaj izbor odražava širi fenomen: prema novinama Asahi Shimbun, 2020. godine otprilike 28 % 50-godišnjih muškaraca i 18 % 50-godišnjih žena nikad nije bilo u braku, što su najviše ikad zabilježene brojke; Mainichi, u međuvremenu, izvještava da će do 2040. godine gotovo 40 % japanskih kućanstava činiti samo jedna osoba. Prema studiji PubMeda provedenoj na mladim Japancima, učestalost komunikacije – i licem u lice i online – obrnuto je proporcionalna usamljenosti: što se više povezujete, to se manje osjećate usamljeno. Digitalne interakcije – chat, društvene mreže, poruke – nude trenutačnu utjehu, ali to je samo djelomično, privremeno olakšanje. One ne zamjenjuju teret fizičke prisutnosti, izravnog pogleda.

Kako se osobni odnosi smanjuju, ovisnost o online komunikaciji raste. Forumi, objave na društvenim mrežama, grupni razgovori: sve postaje intenzivnije, potrebnije. I paradoksalno, osjećaj izolacije raste upravo dok tražimo vezu: digitalno obećava ispuniti prazninu, ali na kraju je proširuje. To se pokazuje “AI psihozom” – situacijama u kojima korisnici razvijaju zablude ili kompulzivne vezanosti za digitalne partnere. Interakcije čovjeka i umjetne inteligencije rastu svakodnevno i sve više redefiniraju način na koji ljudi doživljavaju intimnost, povjerenje, pa čak i vlastitu mentalnu stabilnost. Stapanje stvarnosti i virtualnih interakcija više nije samo teoretsko; ono duboko mijenja naše društvo, a sve kompromitiranija sposobnost izgradnje stvarnih ljudskih odnosa cijena je koju plaćamo za pronalaženje utočišta u digitalnoj tehnologiji od ranjivosti stvarnih odnosa.

Ovaj tekst napisala je Lucia Antista, a objavljen je u Marie Claire Italy.