Zagrepčanka koja umjetnički rukopis prenosi na dizajnerske predmete: Zavirite u svijet Ane Koncul

Sarajevo je moj grad postanka, grad prvog udaha, grad prvog koraka. Sarajevo, koje pamtim, je otkucaj različitosti – življenje različitosti te kao takvo, uz obiteljsko ozračje – onaj nužni habitus osobnosti, pokrenulo je proces promatranja, promišljanja i stvaranja vlastitih spoznaja ma koliko one bile nezrele, djetinje. Kao takve, sada zrelije, ali ne manje djetinje žive u meni i kroz mene. Definiranje umjetnosti kroz pojavnost lijepoga i stvaranje lijepe ideje, lijepog pokreta, lijepog pogleda, lijepe slike je stvaralačka igra u kojoj skup koraka djetinjstva gradi širu sliku – zapise poput tragova u mom ili bilo čijem stvaranju.

Iz današnjeg kuta promišljanja o djetinjstvu rekla bih da pamtim samo sretne dane. Nemogućnost jednoga jest pokretač drugog. Moje djetinjstvo jest podrška i nesebična ljubav, i to je jedini recept koji ne piše situacije i ne stvara utjecaje sa negativnim predznakom. Naravno, ja jesam danas sporija osoba, osoba koja nije mogla pratiti prijatelje u brzim aktivnostima, ali sam u isto vrijeme bila i ostala ona koja okolinu promatra i na svoj način likovno definira, raščlanjuje, spaja. Moji skokovi, moje trčanje bili su redovi knjiga, dnevnici o pročitanom, građenje likova od papira i žice – likova iz mašte.

Rat kao vrhunac iskrivljene svijesti – vrhunac ljudskog očaja je ožiljak koji se nosi; ožiljak koji imate i nosite ga, a koliko ćete dozvoliti da ga razgolite na pojedincu je ili na okolnostima. U ratu se pitate, u ratu se bojite, u ratu se borite – svaki dan je izazov preživljavanja. Pitanja, strahove, borbenost sam ponijela. Oni su izgradili neke nove staze gradova koje volim – staze koje su međusobno povezane, staze sazrijevanja, staze življenja. Navela bih za primjer dvije slike koje su nedavno izlagane u Beču: “Moje srce” i “Rođenje”. U njima je moja osobnost – onaj otkucaj i proces stvaranja. Iako različite po energiji, ove slike pripadaju istom unutarnjem svijetu. Neuobičajeni materijali igraju ključnu ulogu u tome. Oni ne samo da grade reljefnost nego i grade osjećaj prisutnosti. Kao da ova dva rada postoje između slike i skulpture. Takav pristup omogućava da emocija nije samo viđena nego i fizički doživljena. Teksture otkrivaju dinamiku unutrašnjih procesa: lomove, napetosti, širenja, oslobađanja. Zajedno, “Moje srce” i “Rođenje” stvaraju priču o unutarnjoj transformaciji — od osjećanja do nastanka, od tame do boje, od zatvorenosti do otvorenosti. To je priča koja podsjeća da svaki proces, bez obzira koliko neuredan ili bolan bio, vodi ka nečemu novom. To je moja priča od Sarajeva do Zagreba – od mene do ove ili one, druge mene. Odgovor je jednostavan: Ponijela sam emociju – transformaciju početka za novi otkucaj.

Negdje sam svojevremeno izjavila da život sa multiplom sklerozom započinje u trenutku kad je prigrlite i upoznate vlastite mogućnosti. Borba je svaki dan – danas ste dobro – sutra niste. Svaka promjena motoričke mogućnosti ili spoznajni zamor ima refleksiju u kreativnom procesu; stvara se neko drugo lice umjetničkog rada. Možda upravo moji radovi snažno progovaraju osobnim i univerzalnim. U njima prepoznajem svoje borbe, svoje početke, svoje mogućnosti.

Rekla bih rad, a ne trenutak. Iako trenutak uvjetuje rad, a rad je rezultat trenutka. Riječ je o slici “Na žutom tragu”, koja je davno idejno postavljena, a njezino rezultiranje nastajalo je u fazama vlastitog otkrivanja kao izlaska iz zatvorenih stvaralačkih tokova. U radu “Na žutom tragu” gradim slojevit i materijalno snažan vizualni reljef, u kojem se boja i struktura pretvaraju u semiotički zapis. Dominacija žutog tona nije tek koloristički odabir, nego konceptualni trag: žuta ovdje funkcionira kao energija, puls, signal prisutnosti i svjetlosti, ali istovremeno i kao sediment vremena koji se taloži, raspada i ponovno obnavlja. Reljefna površina, izgrađena kombiniranom tehnikom, otkriva postupak koji je istodobno intuitivan i discipliniran. Tekstura djeluje poput arheološkog presjeka – u njoj je moguće čitati geologiju emocije, naslage memorije i krhke fragmente iskustva. Organske formacije, neravni otisci i mikroskopski detalji stvaraju osjećaj da je površina živa, da diše, mijenja se i nosi vlastito pamćenje. U ovom radu ne bavim se naracijom u klasičnom smislu, već vizualnom topografijom koja se otvara promatraču kao prostor samostalnog tumačenja. Na žutom tragu postaje karta bez fiksnog odredišta – put kojim se krećemo slijedeći tragove boje, materije i intuicije, sve do trenutka u kojem se promatrač i djelo povezuju u intimnom, tihom dijalogu. Plavi, zemljani i metalni akcenti razbijaju dominaciju žutog uvodeći ritam i suptilnu ravnoteža između svjetline i težine, organskog i mineralnog, unutarnjeg impulsa i vanjske manifestacije. Rad time postaje vizualni i taktilni organizam – otvoren, fluidan, procesualan. “Na žutom tragu” nije tek slika, nego prostor postajanja. Ona ne sugerira dovršeni oblik, nego trajanje: trag koji se ne briše, nego razvija, transformira i nastavlja živjeti u pogledu onoga koji promatra. U tom smislu, ova je slika moj trag u prostoru vlastite transformacije za stvaranje nekih drugih zapisa, otisaka, tragova. Ponekad, neovisno o zdravstvenom stanju, pojedinac traži vlastito obojanje i pretvorbu u znak na svom putu. Moji nekadašnji tragovi jesu potreba za poučavanjem kroz rad sa djecom i mladima sve do trenutka kad je vlastita snaga bila jača i važnija od zapisanih stereotipa društva o jasnom cilju kasnih 20-ih godina života. Složit ću se s ljepotom pojedinca koji osjeća vlastiti cilj, ali nikako ne želim umanjiti stalnu potrebu za promjenama, novim otkrivanjima jer suštinski život nam je dar koji treba slijediti birajući vlastito svjetlo.

Hvala na opažanju; moj stvaralački proces je skok iz područja u područje slijedeći nevidljivu nit što povezuje sve u isti rukopis, a to je misaoni proces rastvaranja okoline u fragmente – simbole koji analitički grade poznatu temu u preobraženu apstrakciju vidljivu kroz različite poglede, različita očišta, polazišne točke i na koncu doživljaj. U izrečenom je snaga i ljepota važnosti – bijeli krug za nekoga je mjesec – za drugog otok… Bez spoznaja nema ni razumijevanja u svakodnevnom dijalogu… I da pojednostavim odgovor na pitanje: najviše me ispunjava kreiranje za druge jer je ono svojevrsni antagonistički par vlastite ruke – dok se jedan mišić u pokretu opušta, drugi se steže, napinje. Takva je povezanost kreiranja za druge i sebe – jedno bez drugoga ne ide.

Jedini način jest poznavanje vlastitih mogućnosti u odnosu na očekivanja same sebe i okoline. Prilagodba, prilagodba i samo prilagodba je izazov i rješenje. Ustrajnost je moja vrlina – ustrajnost za drugoga me pokreće unoseći pozitivnu energiju nakon uspjelog rada koji je potaknuo emociju drugom, a rad je uspio ako unese osmijeh, dinamiku, opuštanje – ono što je naručitelju određenog prostora potrebno.

Dvostruki identitet jest dvojnost istoga, povezanost važnosti postojanja – u mom slučaju, Sarajevo i Zagreb neizostavni su dijelovi narukvice moje osobnosti koja je izgrađena od već spomenutih tragova trenutaka dosadašnjeg življenja. Osoba bez prihvaćanja postojanja u okolnostima mjesta, vremena, trenutka nije potpuno izgrađenog identiteta. Svaki segment me oblikovao, a i dalje me oblikuje i na tome sam zahvalna. Mislim da vlastiti identitet formira i umjetnički kao i svaki drugi izraz, što nas čini jedinkama u mnoštvu karaktera sredine, misli okoline te je kao takav iznimno važan.

Moja najveća i bezrezervna podrška jest moja obitelj: majka i suprug – to je onaj nukleus kojemu dolazite i od kojeg odlazite. Osjećaj da ste nekome nešto i da je vama netko nešto je treptaj dana, utočište u kojemu vraćate sebe na pravo mjesto.

Teško mi je izdvojiti jedno iz razloga što svako od njih predstavlja neko vrijeme u danim okolnostima. Izdvojit ću sliku koju sam naslikala krajem studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u vrijeme kad sam izgubila brata i oca – u vrijeme kad sam kroz motiv, a to je ptica očito tražila vlastiti let i prenošenje na neku drugu obalu. To je jedina slika koju sam ponovila dvaput i prije dvije godine izložila na skupnoj izložbi u Milanu pod nazivom “Ptica O”. Drugo bi bila skulptura od poliestera izrađena u prirodnoj veličini za potrebe RŠC Jarun 2004-2005. Skulptura “Rukometašica” prati kretnju, pokret i povezuje obojenost u plavo zbog poveznice s čistoćom na analitičkoj razini i plavom zastavicom Jaruna kao čistog prostora za zdravlje, sport, rekreaciju i zabavu. Nažalost, u jednoj zabavi neodgovorni su uništili moj rad i stavili prostor za rukomet na pijesku ogoljen od duha kreativnosti. I na kraju, treća koju bih željela izdvojiti jest “Sonata” – u njoj je oblik, kontrast, boja – to je dinamična cjelina koja povezuje dvije ljubavi, a to su ljubav prema oblikovanju i uloga boje kao neizostavnog segmenta postojanja. Svi smo na dnevnoj bazi u nekom obojanju od energične žute kad nam sve ide do ljubičaste kad se zatvaramo u tonovima kraja dana.