Intervju s Janom Revedin – vizionarskom arhitekticom

Globalna nagrada za održivu arhitekturu, koju je prije dvadeset godina osnovala Jana Revedin, dodjeljuje se svake godine na Venecijanskom bijenalu arhitekture. Nagrada prepoznaje inspirativne, inovativne i uključive projekte održivih životnih prostora. U nastavku slijedi intervju s njezinom osnivačicom.

Godine 2004., njemačka arhitektica i istraživačica Jana Revedin organizirala je prvo europsko studentsko natjecanje u održivoj arhitekturi. Kaže: “Tema prve edicije bila je “Minimalna kuća”. Taj model postao je paviljon izložen na Bijenalu, ovdje u Veneciji. Već tada bila je to ekološki aktivna kuća – proizvodila je više energije nego što je trošila. Imala je toliki odjek u međunarodnim medijima da sam pomislila: ‘Ako ovo mogu učiniti za studente, zašto ne i za kolege arhitekte – i to na globalnoj razini?'”

Globalna nagrada za održivu arhitekturu, koja prepoznaje odgovornu praksu i inovativna rješenja u suočavanju s klimatskim i društvenim izazovima našeg vremena, pokrenuta je dvije godine kasnije.

Nekoliko dana prije (6. svibnja 2025.) 19. Venecijanskog bijenala arhitekture (od 10. svibnja do 23. studenoga 2025.), otkrili smo međunarodne arhitekte, urbaniste i krajobrazne arhitekte koji su pobijedili na izdanju za 2025. godinu, čija je tema bila Arhitektura je gradnja: Hoang Thuc Hao (Vijetnam), Salima Naji (Maroko), Andrea Gebhard (Njemačka) i dvojac koji čine Marie Combette i Daniel Moreno Flores (Ekvador) te Marie i Keith Zawistowski (Francuska).

Dvadeset godina nakon osnutka nagrade, Jana Revedin može se ponositi time što je bila vizionarka. Nagrada je stekla svjetski ugled. Petero njezinih dobitnika primilo je prestižnu Pritzkerovu nagradu, ekvivalent Nobelovoj nagradi u području arhitekture. Pitanja zaštite okoliša sada su bitna u našim životnim prostorima. Ovo je intervju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Adi Winkler (@adywinkler)

Podrška mladim, posvećenim arhitektima

Među dobitnicama za 2025. godinu jest arhitektica Salima Naji, koju je Marie Claire pratila u Maroku. Kako ste je upoznali?

Salima Naji jedna je od vodećih osoba u svijetu lokalne i vernakularne gradnje. Jedna od naših članica žirija prošle godine, velika libanonsko-iranska arhitektica Salma Sama Damluji, koja je 30 godina obnavljala prekrasnu jemensku zemljanu arhitekturu, vrlo je dobro poznavala njezin rad.

Svake godine naš žiri odabire pravu mješavinu vodećih pionira koji se dugo bore na prvim crtama održive arhitekture i razvoja te mladih timova, ponekad čak i nepoznatih u vlastitim zemljama, koje na svjetskoj sceni predstavljamo kao uzore.

“Treba imati na umu da je naša profesija otvorena ženama tek sto godina.”

Oduvijek ste brinuli oko toga da se žene arhitektice prepoznaju. Mislite li da postoji feministički pristup arhitekturi?

Mislim da bi se feminizam trebao primjenjivati ​​na sve znanosti i sve profesije. Ja sam arhitektica, ali nikad ne bih rekla da žena ima drukčiji pristup arhitekturi. Ja sam, prije svega, humanistica.

Ali vrijedi se prisjetiti da je naša profesija ženama otvorena tek 100 godina. Walter Gropius iz Bauhausa otvorio im je vrata svoje arhitektonske škole. Još uvijek je zapanjujuće da čovječanstvo tisućama godina zatvara pristup ovoj profesiji.

Izjavili ste da je od 1940-ih “industrija betonske gradnje, slijedeći Le Corbusierove dogme tabula rasa, uspostavila arhitektonski kolonijalizam diljem svijeta”…

Pogledajte borbu koju Salima Naji vodi u Maroku, ali i onu koju je Francis Kéré vodio u svojim ranim danima u Burkini Faso. Industrija betona ne samo da je kolonizirala već je gotovo i ukrotila čovječanstvo. U svim zapadnim zemljama, ali i u onima globalnog juga, prvi odgovor koji klijent daje arhitektu je taj da je beton sigurniji, ekonomičniji i da dulje traje. To nije istina; nije ni ekonomičniji, ni izdržljiviji, ni ljepši.

Tu se morate boriti. Morate imati strpljenja uvjeriti klijenta, reći mu da se to može učiniti na isti način s ciglama ili zemljom ili drvom ili metalom i staklom. Beton ima određene nezamjenjive kvalitete; nije izumljen bez razloga, ali se mora koristiti tamo gdje je nezamjenjiv.

Dvadeset godina nakon stvaranja Vaše nagrade, jesu li se mladi arhitekti razvili u usporedbi sa starijima?

Danas su mladi arhitekti radikalniji od mene! Dolaze u arhitektonske škole govoreći: “Prije svega, više ne smijemo ništa graditi.” To je već vrlo lijepo. Radit ćemo s onim što već postoji. Žele se baviti profesijom u kojoj se mogu transformirati.

To je, zapravo, tema sljedeće godine Globalne nagrade: Arhitektura je transformacija. Izgradnja nečeg novog i dalje je potrebna, naravno, ali i zgušnjavanje, poboljšanje i prije svega korištenje onoga što već postoji. To je revolucija poput one doživljene prije 100 godina, kad su se, nakon Prvog svjetskog rata u razorenoj Europi, studenti upisali na Bauhaus, izjavivši: “Sada moramo obnavljati temelje naših prekrasnih uništenih gradova, transformirajući ih za druge namjene suvremenog života, s mješavinom uključivosti, ljepote i kvalitetne arhitekture za sve.”

Arhitekturom “stvarajte za sutra”

Njemačka dobitnica nagrade Andrea Gebhard, sociologinja i urbanistica, zalaže se za ponovno uvođenje prirode u naseljene prostore. Suočena s prostorom koji postaje sve skuplji, zabrinuta je da će samo bogati živjeti u hladnijem okruženju. Vaša borba je također demokratska…

Jako mi se sviđa rad Andree Gebhard. Danas i sutra, arhitektura za sve znači stvaranje pristupačnih i inkluzivnih prostora.

Na Zapadu je usamljenost sveprisutna. Odvajamo starije, bolesne i djecu. Moramo se boriti; inkluzija je ključna riječ. To je ono za što se zalaže Andrea Gebhard: u našim bogatijim, zahtjevnijim društvima nećemo razvijati ugodnije, bolje klimatizirane i zelenije gradove samo za najbogatije četvrti.

Mi Nijemci, Austrijanci ili Danci živimo u regionaliziranim državama. Regija ili grad mogu mijenjati zakone neovisno o središnjoj vlasti. Ondje su moguće male revolucije. U Francuskoj, kao i u drugim centraliziranim zemljama, promjene dolaze sporije. Kod Andree Gebhard vidjeli ste osobu koja se bori za svoj grad, München, i svoju regiju, Bavarsku. A kad neka regija postigne uspjeh, druge će kopirati njezine metode, zakone, načine rada.

Ono što ona govori ključno je za naše zemlje, gdje tržište nekretnina postaje sve skuplje, a gradovi su već izrazito gusto naseljeni. Gustoću možemo povećati samo u visinu, ali s dodatnim zelenim površinama i javnim prostorima dostupnima svim stanovnicima – ne samo najimućnijima – u već gentrificiranim četvrtima.

Što Vam je donijela arhitektura?

Dolazim iz obitelji u kojoj nije bilo arhitekata, nego zanimanja povezanih s prirodom i znanošću. Imala sam dva talenta: empatiju prema živom svijetu i dobar prostorni osjećaj.

Pitala sam oca, koji je bio liječnik, što misli o arhitekturi kao profesiji. Rekao je nešto vrlo lijepo: “Mislim da je to izvrsna ideja jer vam klijenti dolaze dok su još zdravi.” To je profesija u kojoj stvarate za sutra, za prekosutra, za sto godina unaprijed – ponekad i za tisuću godina. A kao profesorica, svakog semestra gledam te mlade ljude kako mi dolaze s velikom strašću prema životu. To je jedinstveno zanimanje.

Napisala: Catherine Durand

Prevedeno: Marie Claire Francuska