Kolumna Mirne Zidarić: Društvene mreže – igre bez granica!

“Obožavam te, udaj se za mene!” tek su dva komentara pod samo jednom objavom na mom IG profilu.

Oprečni u srži, kao što je oprečno i mišljenje o poligonu koji društvene mreže zauzimaju u našim životima, njihovoj ovisničkoj štetnosti i neospornim dobrobitima.

Teško je ostati pribran i razuman te odabrati samo pozitivu. Čuju li se to svadbena zvona? Naravno da ne, ovaj put, jer loša mu je profilna, a i odradila sam davno taj dio, no i ovako je zabavno jer romantika u današnje doba dosta gubi na autentičnosti, pa vratimo se nakratko u prošlost

Stariji su me kolege na početku TV karijere u poslu izložene sudu javnosti upozorile – radiš dobro samo ako je omjer negativnih i pozitivnih komentara u sredini.

Tada su gledatelji još pisali pisma, koja su zbog sporosti procesa uglavnom bila lišena afekta. Vrlo često bila su pisana pristojno, uz argumente, čak i ispriku na kritici, no danas je sve to preraslo u revolveraške obračune. Ili si za ili si protiv, ili si top ili si flop. Sredine nema, kao što u većini slučajeva nije bitna ni tema od koje sve kreće. Bitno je samo da se uzavrelo komentira, da algoritam gori uz pripadajuće ikonice vatre, munje i gromova, srdaca raznih boja i neizostavnih top strelica koje streme u nebo.

Sudionici svjesno, a mnogi naivno i posve neuko sudjeluju u procesu za koji nitko od nas ne zna kuda će odvesti civilizaciju. Ništa od toga nije bilo ni u primislima tijekom povlačenja prvih drhtavih crta štampanih i pisanih slova drvenim olovkama u prvom razredu osnovne škole. Vještina je to koja polako gubi utrku s brzinom pritiska na slova tipkovnice. Mnoge su riječi danas lišene samoglasnika, a i opisa jer emoji ponekad iskazuju više emocija od slova sročenih u lepršavu rečenicu. Upravo se tim nježnim potezima s pisaćim priborom u ruci dodatno dobivalo na vremenu kako bi se promislilo ono o čemu se izražavamo, a o riječima i osjećajima danas se malo razmišlja. Ponekad se čini kao da odgovornost za napisano, objavljeno i pripadajuće posljedice nisu dio procesa.

Jedino što se cijeni jesu broj klikova, lajkova, komentara… Neutaživa je to glad koja nikad ne prestaje, a tu tek počinje problem. U toj silnoj žudnji za pripadanjem zajednici klikanih, voljenih, obožavanih ne postoje granice, ne postoji kontrola. Ne postoji ono najvažnije – odgovornost. Tada dolazi do potpune konfuzije jer o psihologiji, astronomiji, geologiji, seizmologiji, nuklearnoj fizici (vi slobodno nastavite niz…) govore samouki, besramno samodopadni pojedinci gladni pažnje sa suspektnim certifikatima, a da za izgovoreno nikad ne snose posljedice koje za nekog s druge strane ekrana mogu biti pogubne. Oni odgovorni drže se svojih ordinacija, na čijim zidovima vise diplome uglednih sveučilišta, a statistike pokazuju da je posla nikad više.

O prolaznim trendovima ljepote suvišno je govoriti jer tome svjedočimo svakodnevno na ulicama susrećući preparirana lica koja će se sa zdravstvenim posljedicama i sanacijama doživotno voditi bitku za izgubljenom mladošću. A to je i bio cilj onih koji su ih povukli u tu bezizlaznu provaliju. Sad imaju zajamčen dugoročan izvor prihoda i mala investicija u X/boostanje/X posta, postala je višestruko isplativa.

I sve je to relativno podnošljivo jer se radi o punoljetnim pojedincima koji svjesno donose odluke, no najveća opasnost od društvenih mreža prijeti djeci i maloljetnicima koji od gomile šarenih balona u sadržajnim bespućima ne mogu, ne znaju i ne moraju znati izabrati najljepši, najpametniji, najzabavniji, najbenigniji. Kao i za sve u toj dobi, imaju zaštitnike. Imaju roditelje koji su, nažalost, i sami zarobljeni u ovisnost koju stvaraju algoritmi.

Lako upadaju u zamke i svoju djecu izlažu krvoločnoj masi s druge strane ekrana, što može ostaviti doživotne traume njihovim “medenim”, “preslatkim”, “predivnim”, “dražesnim” potomcima koji ne svojom voljom stasaju pred očima javnosti

Svi smo mi u raznim fazama odrastanja radili gluposti kojih se danas sramimo, koje ničime ne možemo objasniti ni opravdati. Najradije bismo da se nikad nisu dogodile, ali, eto, jesu, i imali smo tu sreću da smo ih prebrodili i preživjeli, uglavnom neokrznuti. No današnja djeca od svojih pogrešaka i pogrešaka roditelja koji ih plasiraju javnosti neće moći pobjeći, neće biti te rupe u koju će se moći sakriti kad jednog dana odrastu. O tome tek rijetki razmišljaju. Svoju očaravajuću roditeljsku ljubav žele podijeliti odmah i sa svima. Nema veze što je mali musavac ispustio “goluba”, nek’ svi vide, nek’ se smiju, to je tako dražesno, bit će klikova… (ovo je, naravno, najbezazleniji primjer, onih drugih ima napretek).

Sjetite se samo odrastanja Justina Biebera i Britney Spears pred očima javnosti. Koliko su briljantni bili, koliko novaca akumulirali svima oko sebe, no što se zbilo kasnije… Njihova nježna dječja psiha nije bila spremna, nevino je promatrala svijet oko sebe, radili su ono što obožavaju, pjevali i plesali, a svi oko njih zadovoljno su trljali ruke. Šareni baloni u nekom su trenutku od prevelikog pritiska prsnuli. Oni se i danas bore izgurati dan do kraja, tražeći sreću u malim stvarima. Žude za anonimnošću kako bi bez ometanja nametljivih “obožavatelja” i paparazza, samo s ljudima koje vole, popili kavu u miru, prošetali s djetetom u prirodi ili parku. Ali ne mogu. Ne mogu jer su ih njihovi roditelji gurali u ralje gladne zvijeri zvane javnost, a oni nisu mogli i nisu trebali znati da je to za njih izgarajuće iskustvo.