Već godinama razbijam glavu što pokloniti prijateljima za Božić.
Da bude korisno. Da im stvarno treba. Da se uklapa u budžet. Da nije isto kao prethodne godine i da ne završi kao poklon koji će proslijediti dalje prvom sljedećom prilikom.
I svake godine samu sebe pitam zbog čega nisam odlučila uvesti politiku otkazivanja kupnje božićnih poklona prijateljima.
Guess what, ove godine sam to napravila.
Kad se darivanje pretvori u obvezu
Darivanje je lijepa ideja. U teoriji. U praksi se vrlo lako pretvori u excelicu s popisom ljudi, budžetom, idejama za poklone i razmišljanje: Kupila sam prošle godine Tamari pidžamu s Štrumfovima, ona je meni neku bombonjeru za koju zna da je ni ne jedem. Proslijedila mi je tuđi poklon. Zašto joj i ove godine opet nešto kupujem?
U jednom trenutku shvatiš da više ne razmišljaš o osobi, nego o protokolu. Ne pitaš se što bi nekoga razveselilo, nego što se “očekuje”. A kad dar postane nešto što moraš obaviti, on prestaje biti dar.
Prijateljstva ne funkcioniraju kao razmjena usluga. Ne postoje bodovi, niti saldo. Ako postoji nevidljiva evidencija tko je kome što kupio, to vjerojatno više nije prijateljstvo, nego društvena obaveza.
INSTAGRAM: @cinekravitz
Budžet, realnost i tiha krivnja prosinca
O prosincu se često govori kao o mjesecu radosti, ali rijetko kao o mjesecu realnosti. A realnost je da je prosinac skup. Financijski, emocionalno i vremenski. Darivanja, druženja, putovanja, obiteljske obaveze – sve se nekako zgusne u nekoliko tjedana.
I tada se, gotovo neprimjetno, pojavi ona tiha krivnja. Ako nekome ništa ne kupiš, jesi li manje pažljiv? Ako preskočiš dar, jesi li preskočio i odnos?
A istina je jednostavnija nego što mislimo: nije svatko u istom trenutku, u istom budžetu, u istoj fazi života. I to je u redu.
Kako sam starija, sve jasnije osjećam da ne želim da darivanje bude izvor stresa. I sve češće biram iskrenost. Zato sam ove godine iskreno rekla svojim prijateljima da mislim da bismo mogli prestati s božićnim poklonima.
Umjesto toga sam predložila da organiziramo zajedničku večeru kod nekoga doma, s dobrim bocama vina i kvalitetnim druženjem.
I na moje iznenađenje, svi su bili oduševljeni idejom. Dapače, kao da je i njima isto laknulo.
Prijateljstva se ne mjere poklonima
Prijateljstva se ne mjere poklonima, a pogotovo ne božićnim poklonima kupljenima u panici 22. prosinca. Mjere se sa sto drugih prekrasnih stvari koje svakodnevno obilježavaju naše prijateljstvo.
Mjere se vremenom koje si poklanjamo kad nemamo volju za životom, ali za naše ljude ćemo ju ipak pronaći, dugim razgovorima i jednom čašom vina previše.
I možda je upravo najveći božićni luksuz da si kažemo da nešto ne moramo. Ne moramo kupovati, uspoređivati, dokazivati pažnju kroz stvari. Dovoljno je pojaviti se. Sjesti za stol. Donijeti bocu vina i dobro raspoloženje.
I iskreno, ove godine mi je to najdraži poklon.