Ambicija 2.0: Više smisla, manje dokazivanja

Ambicija je, prema Websterovom rječniku, želja da u životu postignemo više. Na prvu jednostavna definicija, ali u današnjem kontekstu puno složenija. Dugo je ambicija zvučala kao zapovijed, a ne kao izbor. Kad joj dodamo razliku između ambicije i aspiracije, između želje za postignućem i želje da postanemo bolja verzija sebe, postaje jasno da naša generacija stoji na raskrižju. Žene i dalje žele uspjeti, ali sve češće propitkuju kome dokazujemo svoju vrijednosti i po kojoj cijeni?

Dugo se podrazumijevalo da je ambicija sinonim za naporan rad, dodatni trud i neprekidnu spremnost da se ide “još malo više”. To je bila valuta kojom su se otvarala vrata karijere. No posljednjih godina sve je veći broj žena koje shvaćaju da sustavi u kojima radimo rijetko uzvraćaju jednako. Dodatni trud često se uzima zdravo za gotovo, a tihi rad i lojalnost postaju nevidljivi. Istovremeno, osjećaj iscrpljenosti i emocionalnog trošenja postao je toliko uobičajen da se normalizirao. Tek sada mnoge od nas shvaćaju koliko nas to zapravo stoji.

I sama sam godinama živjela u tom obrascu. Ambicija mi je bila prirodna, gotovo dio identiteta, nešto što se podrazumijeva. Uvijek sam željela dokazati da se na mene može osloniti i da moji rezultati govore za mene. No u praksi se pokazalo da je korporativni svijet često suprotan idealima. Ljudi će vrlo rado prihvatiti tvoj trud, ali rijetko će ga jasno priznati ili odgovarajuće nagraditi, posebno ako primijete da dajete više nego što morate. Tek kad sam prešla u freelancing i preuzela potpunu odgovornost za svoje vrijeme, postalo mi je jasno koliko selektivna moram biti. Ne zato što mi je ambicija manja, nego zato što je postala drukčija.

Nova ambicija – od dokazivanja prema dostojanstvu

Sve je više žena koje odbijaju stare obrasce. Razlog nije nedostatak želje za radom, nego umor od osjećaja da se moramo truditi dvostruko da bismo bile primijećene, a ponekad ni tada nije dovoljno. Vrijednosti se pomiču. Povlače se jasnije granice. Ne odgovarati na radni mail nakon radnog vremena postaje simbol promjene; malen, ali važan čin osobnog dostojanstva. Rečenica: “To nije za mene” više nije znak slabosti, nego jasnog identiteta.

Nije riječ o manjku ambicije, nego o odbijanju da nas ona vodi u kronični umor, stres i gubitak sebe. Ambicija kakvu poznajemo desetljećima bila je usmjerena prema drugima, prema njihovom priznanju. Ambicija nove generacije okreće se prema unutra. Umjesto utrke prema vanjskom uspjehu, naglasak se premješta na unutarnji osjećaj vrijednosti, sigurnosti i smisla.

Vrijednost, izbori i ambicija koja ne traži odobravanje

Ambicija i dalje ostaje važan pokretač. Ona nas može usmjeriti prema boljim uvjetima, kvalitetnijem životu i punijem profesionalnom izrazu. No sve je jasnije da nije svaka ambicija zdrava, niti jednako korisna. “Postizanje vanjskog cilja može te nakratko zadovoljiti, ali nije dugotrajno”, kaže Tim Kasser, profesor emeritus psihologije na Knox Collegeu. Istraživanja pokazuju da ambicija često korelira s uspjehom, ali ne nužno i sa srećom, dobrobiti ili dugim, ispunjenim životom. A jedan od ključnih zadataka zrelog života jest naučiti otpustiti stalnu potrebu za rezultatima.

To ne znači odustati od snova. To znači birati ih pažljivije

Ambicija 2.0 ne mjeri se brojem projekata, nagradama ili radnim vikendima. Mjeri se unutarnjim mirom dok ih ostvarujemo. U osjećaju da znamo svoju vrijednost čak i kad je drugi ne potvrđuju. U hrabrosti da ne pristanemo na uvjete koji nas troše. U mogućnosti da biramo s kim radimo, kako radimo i što nam je doista važno.

Na osobnoj razini, to je možda najljepša promjena: ambicija više ne izgleda kao stalna potraga za dokazivanjem

Izgleda kao čvrsto uvjerenje da zaslužujemo raditi, stvarati i živjeti bez potpunog iscrpljivanja. Kao zadovoljstvo da gradimo život u kojem se osjećamo stabilno, a ne samo uspješno.

Možda zato danas, kad kažem da sam manje ambiciozna nego prije, to zvuči paradoksalno. Ciljevi su i dalje veliki, ali više nisu definirani tuđim očekivanjima. Postali su osobni, dublji i mirniji. To je ambicija koja ne traži publiku i aplauz, nego unutarnji osjećaj ispravnosti.

Kad prestanemo dokazivati svijetu koliko vrijedimo, napokon imamo prostora živjeti na način koji to uistinu potvrđuje.