Irena Bakić: Vizionarka koja spaja strukturu prostora i emociju hrane

Na Instagramu danas vidimo sve, od estetski dotjeranih recepata do malih trenutaka koji nas nadahnjuju. Ipak, rijetko kada estetika i okus, ideja i emocija pronađu zajednički jezik na način na koji to radi Irena Bakić. Arhitektica po obrazovanju, kreativka po naravi, Irena je kroz projekt Radni trokut otvorila vrata svog “food studija”. Prostora u kojem se brišu granice između kuhinje i ateljea, između kompozicije na tanjuru i crteža na papiru.

Njezini zalogaji su mali narativi, pažljivo složene kompozicije koje istodobno izazivaju i umiruju, baš kao dobra arhitektura. Kada sam ih napokon kušala, sve se posložilo: okus i forma, detalj i osjećaj. Kao da sam kroz nekoliko zalogaja mogla upoznati Irenu, njezinu znatiželju, preciznost, i hrabrost u kombiniranju neočekivanog.

Radni trokut zato nije tek obični food eksperiment, ili catering za posebne prigode, već iskustvo koje redefinira pojam kuhinje- food studio u kojem se hrana doživljava kao umjetnost i kao najintimniji način da upoznamo drugoga.

Upoznajte bolje Irenu Bakić!

Kad kuhaš, koliko je tvoj trenutačni unutarnji svijet, raspoloženje, emocije, možda i dan koji si imala, utkan u okuse i formu jela koje nastaje?

Irena: Potpuno! Jako sam osjetljiva.

Radni trokut djeluje poput tvog intimnog ateljea. Koliko je to prostor u kojem gradiš sebe kroz hranu, a koliko prostor u kojem dopuštaš drugima da te upoznaju kroz zalogaj?

Irena: Doživljavam Radni trokut kao svoje mjesto i čini mi se da, pogotovo u zadnjem periodu, radim dosta hermetično. U isto vrijeme imam snažnu potrebu dijeliti to s drugima i lijepa mi je pomisao da me netko može malo po malo upoznati kroz hranu koju stvaram.

U online svijetu, dijeljenje na društvenim mrežama je u početku bilo sredstvo motivacije započinjanja ili dovršavanja nekih mini projekata. Nisam znala što mogu očekivati od toga, a dobila sam ne samo osjećaj olakšanja jer sam konačno nešto dovršila, nego iskrene i lijepe reakcije koje su me poticale da radim dalje.

Kao arhitektica, navikla si stvarati strukture i oblike. Osjećaš li da se tvoja arhitektonska misao pretače u način na koji gradiš tanjur, kompoziciju i dinamiku okusa?

Irena: Na jednak način razmišljam o prostoru, hrani ili crtežu – za mene su svi kreativni procesi slični. Temelj svega je uvijek ideja: misao ili osjećaj, želja da se nešto napravi. Zatim dolazi brzi ili spori period rada u kojemu pokušavam naći najbolji način izražavanja te ideje kroz dijelove, detalje i cjelinu, cijelo vrijeme provjeravajući jasnoću početne zamisli.

Kako nastaju tvoje neobične kombinacije okusa? Intuitivno, iz sjećanja, putovanja, ili možda iz arhitektonskog načina razmišljanja gdje se različiti elementi spajaju u savršenu cjelinu?

Irena: Mislim da je to kombinacija svega: intuicije, znanja, sjećanja, dijaloga, kulture. Kao u prethodnom pitanju, za mene je to jako jasno povezano s arhitekturom u smislu načina stvaranja i donošenja odluka tijekom rada.

U kojem trenutku si shvatila da želiš otvoriti vrata svoje kuhinje svijetu i podijeliti je s drugima kroz Radni trokut?

Irena: Mislim da sam to počela shvaćati puno prije nego sam se ohrabrila otvoriti ta vrata, ne mogu ni točno reći kad. Ako se smijem poslužiti kuhinjskim jezikom, ideja je dugo i sporo fermentirala, i očito još uvijek dozrijeva.

Koliko ti je važna estetika u kuhinji? Je li ona jednako važna kao i okus, ili je samo produžetak doživljaja koji želiš prenijeti?

Irena: Estetika je itekako važna, i ne govorim samo o tome kako koristimo tu riječ online (ali da se razumijemo, sviđa mi se način na koji se estetika koristi online!). Važna mi je estetika kuhinje kao prostora, estetika pojedinih namirnica, kuharskog alata, jela, tanjura, posluživanja, pribora za jelo ili nestajanja pribora za jelo. Važna mi je i estetika nereda i praznine koja dolazi nakon jela.

Hrana je vrlo intimna, gotovo osjetilna komunikacija. Osjećaš li da na taj način vodiš dijalog s ljudima i da se oni zapravo upoznaju s tobom kroz ono što jedu?

Irena: Da, uživam u trenutku kad se prione na hranu (i kao netko tko kuha i kao netko tko jede) i ne volim previše unaprijed objašnjavati što je na stolu. Lijepi su mi mali, često duboki razgovori koji se zapodjenu kasnije: o hrani i svemu ostalome.

Postoji li neki okus, miris ili jelo koje smatraš svojim osobnim potpisom, nešto što te definira?

Irena: Kad se radi o hrani koju stvaram, čini mi se da je odgovor na to pitanje lakše dobiti od drugih ljudi i nadam se da bi ti odgovori bili raznoliki.

A ako pričamo o nečemu što me definira to su bez sumnje sjećanja koja vežem uz hranu i kuhanje. Pretenciozno ću odgovoriti da želim da me definiraju interpretacije tih sjećanja.

Kad radiš catering za intimna okupljanja i posebne prigode, imaš li osjećaj da sudjeluješ u ritualu stvaranja uspomena, nečega što ostaje ljudima u pamćenju jednako snažno kao i prostor u kojem se nalaze?

Irena: Nisam sigurna da imam taj osjećaj; mislim da tek kasnije, kad sve nestane, možda mogu to vidjeti. Dok razmišljam i radim, prilično sam fokusirana na sebe i svoj proces.

Što za tebe znači radost eksperimentiranja. Je li to više istraživanje sebe ili putovanje prema drugima kroz hranu?

Irena: Kuhanje općenito je za mene sasvim introvertirani proces. Konekcija s ljudima dogodi se kasnije, nekako prirodno, i te veze su svakako ugrađene u daljnji rad.

Kako zamišljaš budućnost Radnog trokuta- kao stalni prostor, kao konceptualnu platformu ili možda kao nešto što će se mijenjati s tobom i tvojim životnim fazama?

Irena: Kad razmišljam o budućnosti, pokušavam ostati apstraktna. Okviri unutar kojih se krećem su fleksibilni i želim da tako i ostane.

Važno mi je da sam slobodna i dosljedna svojim vrijednostima i intuiciji.

Radni trokut doživljavam kao jedan dio svoje prakse unutar koje promatram, bilježim i interpretiram (ne)običnost.

pročitajte još

Intervju sa Zeldom Vrdoljak, osnivačicom ženske zajednice “The Soul Edit”