Dvosjekli mač feminizma: Kad sloboda postane nova obveza

Feminizam je, barem na papiru, trebao donijeti oslobođenje. Oslobođenje od patrijarhata, stereotipa, nametnutih uloga i tihe poslušnosti. I jest, barem dijelom. No, kako to obično biva s idejama koje uspiju, feminizam je kroz desetljeća postao i brend, identitet, pa katkad i obveza.

Danas, u doba kad žene imaju više slobode nego ikad, paradoksalno osjećaju i viši pritisak

Očekuje se da budu uspješne, neovisne, financijski stabilne, emocionalno zrele, tjelesno fit, društveno angažirane i, naravno, da sve to nose s osmijehom. Moderna žena, naučena da može sve, polako otkriva da to “sve” ponekad znači sve odjednom. U tom smislu, feminizam 21. stoljeća nosi u sebi kontradikciju: želju za ravnopravnošću, ali i teret stalne samodokazivanja. Sloboda je postala nova forma pritiska, a izbor novi oblik kontrole.

Od oslobođenja do performansa moći

Prvi val feminizma izborio je pravo glasa, drugi pravo na rad, treći pravo na tijelo, a četvrti pravo na identitet. No, u tom procesu oslobođenja, dogodilo se nešto nepredvidivo: feminizam je postao performativan.

Na društvenim mrežama, feministički diskurs često se svodi na “empowerment” slogane, brendirane majice i objave o “ženskoj moći” koje se lako dijele, ali rijetko promišljaju

Fenomen girlboss iz ranih 2010-ih, žena koje su trebale biti moćne kao i muškarci, ali uz savršenu frizuru, danas izgleda kao ironija. Iza nasmiješenih poduzetnica s Instagrama krila se kultura burnouta, krivnje i neprekidnog samopoboljšanja.

Feminizam je, u svojoj komercijalnoj verziji, postao još jedan zadatak na listi obveza: “budi svoja”, ali i “budi inspiracija drugima”. “Bori se za sebe”, ali i “budi podrška”.
Drugim riječima, čak i oslobođenje ima radno vrijeme.

Siva zona između individualnog i kolektivnog

Problem suvremenog feminizma nije u ideji, nego u disbalansu između individualnog i kolektivnog. U želji da svaka žena pronađe vlastiti put, izgubili smo osjećaj zajedništva. Dok su se nekoć žene borile zajedno, danas se često uspoređuju.

U društvu koje mjeri sve, od produktivnosti do broja pratitelja, čak i feminizam postaje kompetitivna kategorija

Postavlja se pitanje: jesmo li iz jedne forme očekivanja (budi poslušna, pristojna, skromna) ušle u drugu (budi uspješna, neovisna, inspirativna)? Ako je cilj bio sloboda, zašto se toliko žena danas osjeća umorno, preplavljeno i emocionalno iscrpljeno?

Odgovor možda leži u činjenici da feminizam, premda politički uspješan, psihološki još uvijek nije integriran. Žene su dobile moć, ali ne i prostor da s njom “dišu”.

Feminizam i nevidljivi rad emocija

Suvremena žena ne vodi samo bitke u uredu ili u politici, ona vodi i unutarnje bitke. Od nje se očekuje da bude emocionalno pismena, empatična, ali ne previše. Da njeguje veze, ali ne ovisi o njima. Da zna kad treba biti nježna, a kad čvrsta.

Drugim riječima, da bude sve, ali da ne bude “previše”

Ova emocionalna dvosmislenost ono je što psiholozi nazivaju “emocionalnim radom feminizma”. Sloboda više nije samo pravo nego i odgovornost. Biti slobodna danas znači svjesno birati, kritički misliti, osjećati, ne odustajati. Sve to dok plaćate režije i pokušavate se sjetiti kada ste posljednji put imali slobodan vikend.

Ironija jednakosti

Paradoksalno, feminizam je toliko uspješno integrirao ideju ženske sposobnosti da društvo sada često pretpostavlja kako ženama više ne treba pomoć. “Pa danas su žene ravnopravne”, rečenica je koja istodobno slavi i poništava feministički pokret.

I dok se žene i dalje bore s rodnim razlikama u plaćama, s neplaćenim kućanskim radom i s dvostrukim standardima u profesionalnim sferama, narativ “ti možeš sve” postao je nova zamka. Jer ako možeš sve, zašto se onda osjećaš krhko, izgubljeno, umorno? Feminizam je trebao osloboditi žene od pritiska da budu savršene, a ponekad se čini da ih je samo naučio da perfekcionizam preobuku u moć.

Vrijeme za feminizam koji “diše”

Dvosjekli mač feminizma ne znači da je ideja pogrešna, nego kako je vrijeme da je revidiramo. Feminizam nove generacije mora biti mekši, ali ne slabiji. Složeniji, ali ne isključiv. Osobniji, ali i zajednički. Mora priznati da sloboda bez odmora nije sloboda, da jednakost bez razumijevanja nije ravnopravnost, i da moć bez emocije nije emancipacija, nego samo druga verzija starog sustava. Jer možda je najveća feministička revolucija današnjice dopustiti si da ne moraš uvijek biti jaka.