Izgaranje u feminističkoj praksi: Zašto žene koje se bore za druge često izostave sebe

U vremenu kad feminizam više nije pokret na marginama, već društvena sila s globalnim utjecajem, sve se više žena posvećuje borbi za prava drugih – za jednakost, vidljivost, sigurnost i slobodu. No, istovremeno, raste i jedan tihi, često ignorirani fenomen: emocionalno i fizičko izgaranje žena koje svakodnevno nose teret borbe. Ne samo za sebe nego i za sve druge. Taj umor, koji se ne vidi na protestnim fotografijama i ne bilježi se u statistikama, ostaje ispod površine.

I, ironično, najčešće pogađa upravo one koje bi prve stale u obranu drugih

Feministički aktivizam, u bilo kojem obliku, bilo da je riječ o prosvjedima, edukaciji, volontiranju, brizi za zajednicu ili “nevidljivom” svakodnevnom otporu, traži emocionalnu prisutnost, mentalnu snagu i ogroman angažman. A upravo te žene, vođene strašću, pravdom i solidarnošću, često zaboravljaju na najosnovnije: uključiti sebe u vlastitu borbu.

Što znači feminističko izgaranje i zašto je sveprisutno

Psihološki gledano, sindrom izgaranja nije rezerviran samo za korporativni svijet i poslovne žene pod stresom. Brojna istraživanja pokazuju kako žene koje djeluju u aktivističkom ili socijalno angažiranom okruženju vrlo često doživljavaju specifičan oblik emocionalnog izgaranja.

To uključuje osjećaj bespomoćnosti, emocionalne iscrpljenosti, cinizma, gubitka fokusa i, što je najopasnije, tiho povlačenje iz borbe

Žene koje se bore za druge često su preplavljene osjećajem odgovornosti, unutarnjim moralnim imperativom i stalnom potrebom da budu tu za sve. No upravo taj “spasiteljski kompleks” vrlo lako postaje zamka. Jer u feminističkoj borbi, gdje je empatija alat, a pravda cilj, osobna dobrobit često ostane nespomenuta fusnota.

Feministkinje koje ne stignu na terapiju

Jedan od paradoksa modernog feminizma je taj da žene koje svakodnevno educiraju druge o granicama, samopouzdanju i autonomiji, često nemaju vremena ili energije postaviti vlastite. Nisu rijetke situacije u kojima aktivistkinje, novinarke, edukatorice i terapeutkinje ostanu bez emocionalnog goriva, upravo zato što su ga konstantno usmjeravale prema van.

Često se ne radi o klasičnom sindromu “ne znam reći ne”, nego o duboko ukorijenjenom osjećaju da ako one ne odrade taj posao – neće nitko. No aktivizam bez unutarnje brige vrlo lako postaje oblik autodestrukcije. A terapija, odmor i tišina i dalje su društveno slabije cijenjeni od akcije, javnog angažmana i “produktivnoga gorenja”.

Žene koje se bore, ali nisu superjunakinje

Kultura prekomjernog rada i iscrpljivanja često romantizira ideju žene koja “uspijeva sve”. Ona je glasna, hrabra, dostupna, informirana, spremna za borbu i nikad ne posustaje. No feministički pokret ne treba mučenice, već održive lidere.

Potrebne su one koje će znati kad stati, kad se odmoriti, kad priznati da su umorne i da ne mogu nositi sve na svojim leđima

Da, žene koje se bore za druge često zaborave sebe jer im je borba postala druga koža. No pravo feminističko liderstvo uključuje i ranjivost, i postavljanje granica, i dopuštenje da budu ljudske, ne nadljudske.

Kako ponovno uključiti sebe u vlastitu borbu

Rješenje nije jednostavno, ali je izvedivo. Počinje od toga da si priznaju da nisu svemoguće. Da osvijeste kako njihova vrijednost nije mjerena količinom borbi koje vode, već time koliko su sposobne održati vlastitu emocionalnu ravnotežu dok ih vode. Potrebno je radikalno redefinirati ideju uspjeha, snage i otpornosti.

Ne kao neumorno djelovanje, nego kao svjesno očuvanje sebe

I tu dolazi do izražaja nova praksa. Feministička briga za sebe, koja nije luksuz već politički čin. Učiti reći “ne”, povući se kad je previše, delegirati, tražiti pomoć i, ono najteže, dopustiti drugima da preuzmu dio tereta. Jer najjače žene nisu one koje sve rade same, već one koje znaju kad je vrijeme da se sklone i napune baterije.

Neka feministkinje postanu i vlastiti prioritet

U konačnici, pitanje izgaranja u feminističkoj praksi otvara dublju dilemu: mogu li žene koje se bore za tuđu slobodu dopustiti sebi odmor? I ako ne mogu – zašto? Borba za jednakost, ravnopravnost i pravdu mora uključivati i pravo na odmor, tišinu i brigu za vlastitu psihu. Jer feministkinje koje izgore prestaju biti učinkovite, a to je luksuz koji si nijedna prava revolucija ne može priuštiti.