Kako se s godinama poistovjećujemo s drugim likovima iz serija i filmova?

Kad smo mladi, biramo buntovne i glamurozne junakinje, ali s godinama se sve češće prepoznajemo u likovima koje smo nekoć smatrali dosadnima. Možda upravo u tome leži ljepota našeg rasta i promjene.

Koliko puta ste uhvatili sebe kako ponovno gledate omiljenu seriju iz mladosti i odjednom shvaćate da više niste ona osoba koja se poistovjećivala s jednim likom, nego ste odjednom  potpuno drugi lik? U dvadesetima ste možda bili Carrie Bradshaw, uvjereni da je život jedan beskrajni brunch s prijateljicama i par dobrih Manolo Blahnik cipela. Desetljeće kasnije, dok se borite sa egzistencijom, otkrijete da vas iznenada više razumije Charlotte sa svojim težnjama za stabilnošću. Likovi se ne mijenjaju, ali mi, itekako. A upravo u tom procesu leži zanimljiva priča o psihologiji, empatiji i načinu na koji fikcija odražava našu unutarnju transformaciju.

Profimedia

Zašto se uopće povezujemo s fikcionalnim likovima?

Psihijatrijski medicinski brat Shebna N. Osanmoh iz Savant Carea objašnjava da to što razvijamo duboke emocionalne veze s likovima iz serija i filmova otkriva puno o našem unutarnjem svijetu. „To pokazuje da imamo kapacitet brinuti o nečijoj dobrobiti, čak i ako je ta osoba napravljena od tinte ili piksela. Kad navijate za njihov trijumf ili tugujete zbog njihovog gubitka, vi vježbate, i vjerojatno jačate, vlastite empatične mišiće,“ kaže Osanmoh.

Drugim riječima, kada plačemo zbog smrti fiktivnog junaka ili osjećamo olakšanje kad konačno pronađe ljubav, zapravo testiramo vlastite emocije u sigurnom prostoru. Fikcija je poput emocionalnog simulatora: možete osjetiti gubitak, strah ili euforiju, a da pri tome ne riskirate ništa u stvarnom životu. Zato je svijet u šoku kada lik poput Jona Snowa (Game of Thrones) pogine, jer iako znamo da nije stvaran, naše srce to ne razlikuje od stvarne tuge.

Psiholozi ističu da empatija i simpatija igraju ključnu ulogu: mi u likovima nadopunjujemo praznine, zamišljamo njihove misli, i trenutke kad kamere nisu uključene. Njihove živote katkad poznajemo intimnije nego vlastite prijatelje jer nam fikcija daje pristup njihovim mislima, strahovima i tajnama. Upravo se zato vezujemo za njih onako kako bismo se vezali za prave ljude.

Zašto se identifikacija mijenja s godinama?

Ako likovi ostaju isti, zašto se mi u njima pronalazimo na drugačiji način? Odgovor je jednostavan: jer mi nismo isti. Ono što nas je privlačilo u dvadesetima možda je sloboda, bunt ili glamur, dok u tridesetima i četrdesetima tražimo stabilnost, smisao ili odraz vlastitih kompromisa.

Gledati Carrie u svojim ranim dvadesetima znači maštati o pisanju kolumni, ljubavnim dramama i „cosmopolitan“ koktelima; gledati je u kasnim tridesetima znači pitati se ima li još smisla juriti snove ili nam je bliža Charlotteina potraga za toplinom obitelji i predvidljivošću svakodnevice? Na isti način Monica Geller, koja nam je nekad bila naporna zbog opsesije redom, postaje potpuno razumljiva kad i sami balansiramo posao, odnose i svakodnevni kaos. A Phoebe, koja nam je u mladosti djelovala kao simpatična čudakinja, s vremenom postaje simbol slobode i autentičnosti koje potajno priželjkujemo kad se zasitimo uloga koje nam društvo nameće.

Profimedia

Slično se događa i s „Gilmore Girls“. U mladosti navijamo za Rory i njezinu želju da osvoji svijet, a kasnije sve bolje razumijemo Lorelai i vječnu borbu da bude slobodna, svoja i istovremeno dobra majka. I premda se moje simpatije stalno prebacuju s lika na lik, postoji jedan junak koji mi je kroz sve te godine ostao i najdraži i najrelatabilniji. Koliko god puta gledala The Office, uvijek se na kraju pronađem u Michaelu Scottu. U njegovoj nespretnosti, beskrajnoj potrebi da bude voljen i njegovoj komičnoj tragici, ima nečega univerzalnog. On je podsjetnik da svi, bez obzira na godine ili faze života, želimo biti junaci u vlastitom “uredu” , iako češće ispadnemo smiješni nego heroji. A to što se uvijek vraćam Michaelu ne znači da se ne mijenjam, naprotiv, možda baš zato što on u sebi nosi toliko slojeva, u njemu se mogu prepoznati različite verzije sebe.

pročitajte još

Nedostaju vam “Desperate Housewives”? Evo odličnih vijesti!

Psiholog Jonathan Sklar naglašava da naš odnos prema fiktivnim likovima uvijek počiva na iskustvu odnosa u stvarnom svijetu. Mi nismo izolirani promatrači jer naše stvarne ljubavi, razočaranja i prijateljstva grade matricu kroz koju čitamo njihove priče. Zato s godinama, kad u životu prikupimo više iskustava, mijenjamo i filter kroz koji gledamo iste epizode.

Ono najvažnije je činjenica da sa fiktivnim likovima nema posljedica. Možemo biti „više Charlotte“ ili „više Phoebe“, „više Lorelai“ ili „više Monica“, bez objašnjavanja, bez osjećaja krivnje, bez društvenih etiketa. Serije i filmovi postaju ogledalo našeg osobnog rasta, ali ogledalo koje nas nikada ne osuđuje, već samo odražava promjenu.

U njihovim pričama vidimo svoje vlastite neuspjehe i pobjede, ali bez tereta srama ili straha. Oni nas prate u fazama života, tješe kad posumnjamo u sebe i podsjećaju da svaka verzija nas ima pravo postojati. Zato i jest utješno vraćati se istim epizodama, jer dok se mi mijenjamo, oni ostaju tu, nepomični i vjerni, spremni da im dodijelimo novu ulogu u našoj priči.

I možda je upravo to čarolija fikcije, što nam dopušta da u miru otkrivamo tko smo postali. Jer u današnjem ozračju u kojem nas svakodnevno procjenjuju kolege, prijatelji, partneri i društvene mreže, naši imaginarni suputnici ostaju jedini koji nas nikada neće pitati „zašto si se promijenila?“ nego će jednostavno biti tu kroz sve naše promjene.