Pogledali smo “The Thursday Murder Club” na Netflixu: Evo što mislimo o adaptaciji popularnog krimića
Što dobijete kad spojite Mirren, Brosnana i jedno umirovljeničko naselje? Savršen cozy krimić za nadolazeći vikend

Kad je Richard Osman 2020. objavio roman “The Thursday Murder Club”, gotovo preko noći postao je književni fenomen. Knjiga se prodavala u milijunima primjeraka, a publika – od zaljubljenika u krimiće do onih koji se inače klone žanra – bila je očarana njegovim duhovitim, toplim i napetim pripovijedanjem.
Bila je to jedna od onih rijetkih knjiga koje jednostavno ne možete ispustiti iz ruku: istovremeno vas nasmije, dirne i naježi. Mene je osvojila odmah, i zato sam vijest da Netflix sprema filmsku adaptaciju dočekala s velikim uzbuđenjem. Još kad se objavilo da će glavne uloge tumačiti Helen Mirren, Pierce Brosnan, Celia Imrie i Ben Kingsley (kombinacija koja zvuči kao filmski bingo), bilo je jasno da nas čeka nešto posebno.

“The Thursday Murder Club” postao comfort watch
Filmska verzija, u režiji renomiranog Chrisa Columbusa, redatelja kojem dugujemo “Sam u kući” i prve “Harry Potter” nastavke, stigla je u trajanju od dva sata i upravo je ono što bismo nazvali savršenom vikend-poslasticom; ona vrsta filma uz koji se sklupčate na kauču, skuhate čaj i uživate.
Scenarij, koji potpisuju Katy Brand i Suzanne Heathcote, prilagođava bogatu strukturu romana u nešto linearniju, ritmičniju priču. Iako mi je knjiga ostala uzbudljivija i slojevitija, teško je na ekranu dočarati onu zaraznu mješavinu topline i napetosti kojom Osman barata na papiru. Ipak, film itekako funkcionira. Priča teče jasno i pregledno, bez nepotrebnih digresija, a svaki lik ima svoje mjesto i smisao. Nema sporednih figura koje samo popunjavaju kadar: svaki lik donosi osobnost, humor i individualnost u igru.
Ono što se posebno ističe jest ritam. Columbus, zajedno s Brand i Heathcote, nisu se ustručavali ubrzati narativni tok, pa film diše brže od knjige. Rezultat je dinamično, ali i dalje šarmantno iskustvo, nabijeno detaljima i s dovoljno “senior akcije” da publika ostane prikovana uz male ekrane.

Glumački ansambl koji nosi film
Teško je zamisliti bolje pogođenu podjelu uloga. Helen Mirren kao Elizabeth demonstrira zašto je i dalje jedna od najjačih glumačkih sila današnjice. Elegantna, hladna kad treba, ali s neporecivom toplinom ispod oklopa. Ona vodi priču i, baš kao u romanu, ostavlja dojam žene koju nikad ne smijete podcijeniti. Pierce Brosnan, u ulozi Rona, donosi šarm i zavodljivost vječnog Petar Pana, što je savršen kontrapunkt Mirreninoj suzdržanoj Elizabeth. Ben Kingsley kao Ibrahim nudi suptilnu, profinjenu interpretaciju sa dobrodušnošću koja isijava preko ekrana. Celia Imrie u ulozi Joyce jednostavno blista: njezina slatka, pomalo potcijenjena figura prerasta u punokrvnog protagonista, a publika ne može ne zavoljeti je.
Glumački ansambl ovdje je više od niza velikih imena jer oni doista funkcioniraju kao tim. Zajedno donose humor, toplinu i onu specifičnu britansku ironiju koja je u romanu bila presudna.
Razlika između knjige i filma
I dok knjiga svakako nudi bogatiji unutarnji svijet likova, film ima prednost u vizualnom i atmosferičnom sloju. Columbus je uspio stvoriti toplu, gotovo nostalgičnu estetiku između britanske elegancije i cozy krimića. Svaki kadar odiše pažnjom, a male vizualne dosjetke čine priču još zavodljivijom.
Valja reći i da su napravljene određene promjene u odnosu na roman, osobito u načinu na koji su likovi opisani te kako se međusobno upoznaju. No, iako će zagriženi čitatelji odmah uočiti razlike, film zadržava ono najvažnije: duh i esenciju Osmanovog romana. Humor, toplina i lagana jezivost i dalje su tu, samo oblikovani kroz drukčiju, filmsku perspektivu.
Ono što me posebno dirnulo jest način na koji film, baš kao i knjiga, tematizira starost: ne kao kraj, nego kao nastavak avanture. Osman je već na papiru proslavio vitalnost, inteligenciju i duhovitost starijih generacija, a Columbus tu ideju prenosi na ekran bez trunke patroniziranja. Likovi nisu karikature, nego puni života, želja i hrabrosti. To gledateljima donosi poseban emotivni sloj koji nam jasno poručuje da se život ne gasi s godinama, već samo mijenja ritam.
pročitajte još
“The Thursday Murder Club” možda neće postati novi “Knives Out”, ali u tome niti nije poanta. Ovaj film sve je ono što želite od adaptacije omiljenog bestselera: zabavan, pametan, emotivan i ispunjen karizmom. Ako volite knjigu, pronaći ćete dovoljno poznatog da vas razveseli, ali i dovoljno svježeg da vas iznenadi. Ako je niste čitali, čeka vas duhovit, topao misterij koji će vas osvojiti.
Za mene je najvažnije to što film, unatoč nužnim rezovima i promjenama, ostaje vjeran Osmanovom duhu. I dalje se smijete, i dalje vas podilazi jeza, i dalje osjećate toplinu. A kad se posljednja scena zavrti, ostajete s osmijehom i željom da provedete još jedno popodne s ovim neodoljivim klubom penzionera-detektiva.
Na kraju dana, “The Thursday Murder Club” film je o životu, zajedništvu i o tome kako nikad nismo prestari da bismo bili hrabri, duhoviti i znatiželjni. A to je za mene jedna od najljepših poruka za kraj ljeta.
