Zašto mladi sve manje izlaze: Jesu li mudriji ili izbjegavaju stvarnost?

Iako sam službeno odrasla osoba, volim misliti da sam još uvijek mlada. U studentskim danima izlazila sam dva do tri puta tjedno, a jedina briga mi je bila gdje i kad je novi izlazak, i tko ide. Tada nisam znala što znači umor od izlaska. Danas, nakon noći provedene vani, moje tijelo šalje mi ozbiljne poruke poput: “Prestara si za ovo.” No ono što me najviše iznenađuje kad se ipak odlučim izaći jest činjenica da su moji vršnjaci, pa i oni stariji, puno prisutniji na plesnom podiju od mlađih generacija. Gdje su svi ti dvadesetogodišnjaci? I zašto su klubovi koji su nekoć bili epicentri mladosti postali tako tihi (i pomalo stari)?

Ne možemo pričati o društvenom životu mladih, a da ne spomenemo pandemiju. COVID-19 nije nas samo fizički zatvorio u stanove nego je i stvorio mentalne barijere. Mnogi su se navikli na online komunikaciju, kućna druženja i digitalne odnose. Za tinejdžere i mlade osobe, to je značilo gubitak ključnih godina učenja kako biti spontani, smiješni, nepromišljeni, jednom riječju- mladi. Mnogi se nikad nisu ni “zarazili” izlascima jer nisu ni stigli krenuti u njih.

Ne postoji samo jedan krivac, riječ je o generacijskoj promjeni

Ipak, pandemija nije jedini krivac. Prema istraživanju koje je provela agencija Obsurvant za britansku Night Time Industries Association (NTIA), čak 68 % mladih između 18 i 30 godina izjavilo je da rjeđe izlaze zbog trenutačne ekonomske situacije. Gotovo polovica njih manje troši na izlaske u usporedbi s prošlom godinom, a samo 16 % kaže da redovito izlazi nakon 22:00. Jednostavno rečeno: nema para, nema muzike. Cijene ulaznica, taksija i pića postale su pravi luksuz. Mladi se bore s inflacijom, stanarinama, studentskim dugovima i cijenom svega, pa ne čudi da je ideja ostanka doma uz Netflix i Glovo neusporedivo privlačnija.

pročitajte još

Gen Z-jevci žele biti financijski neovisni do 32. godine života: I to bez posla od 09:00 do 17:00

Uz financijske brige, tu su i doslovni strahovi. Više od trećine ispitanih izjavilo je da se osjećaju nesigurno, tjeskobno ili nelagodno kada izlaze navečer. Dodatno, gotovo 70 % njih kaže kako bi bolja povezanost javnog prijevoza pomogla da ostanu vani dulje. Kad dodamo činjenicu da se mnogi jednostavno ne osjećaju sigurno na ulicama, jasno je zašto večer u pidžami pobjeđuje.

Još jedna zanimljiva stavka je alkohol. Ako ste primijetili da Gen Z rjeđe poseže za alkoholom, u pravu ste. Njihov odnos prema konzumaciji alkohola i droga znatno je drukčiji nego kod prethodnih generacija. To nije nužno loše, zapravo, svaka čast, ali i to mijenja dinamiku noćnog života. Kad se uz to doda činjenica kako više ne morate ići u klub da biste upoznali nekoga (hvala, Tinder), ili da vam je TikTok već isporučio sve smiješne videe, glazbu i društvenu validaciju koju trebate, teško je pronaći razlog zašto bi netko uopće napuštao stan.

Smrt klub kulture – odraz razmišljanja generacije Z

Jedan od zanimljivijih uvida dao je kreator sadržaja na društvenim mrežama Darnell Hester, čiji je video o “smrti klub kulture” postao viralan. Njegova teorija? Današnja glazba i društvene mreže stvaraju nerealnu sliku luksuza, što tjera mlade da se u klubovima osjećaju neadekvatno. Nitko ne želi izgledati “čudno” dok pleše ili se ponaša opušteno, sve mora izgledati kul, fotogenično i, naravno, Instagram-worthy. Rezultat takvog načina razmišljanja dovodi do toga da se nitko zapravo ne zabavlja jer je previše zauzet održavanjem imidža.

Činjenica da mladi sve manje izlaze nije samo europski ili američki fenomen, već globalan. U Južnoj Koreji vlada ozbiljna zabrinutost zbog porasta broja mladih koji gotovo nikad ne izlaze iz svojih domova- takozvani “hermiti” koji žive povučeno, a država im nudi mjesečne dodatke da bi ih pokušala reintegrirati u društvo. I dok se čini kako je zatvorenost dio globalnog problema, možda je vrijeme da ga počnemo nazivati pravim imenom: simptomom emocionalnog, društvenog i ekonomskog iscrpljenja.

Možda su mladi danas samo pametniji. Možda znaju bolje od nas da se život ne mora vrtjeti oko mamurluka i klubova, ali teško je ne osjetiti tugu kad pomisliš da neki možda nikad neće iskusiti onu iskonsku radost spontano provedene noći, smijeha s prijateljima na podiju, ili trenutka kad poslije izlaska sa prijateljima odeš na masni burger i pomisliš da je to najbolja noć u tvom životu.

Kad se sjetim svojih izlazaka, postajem svjesna da to nije bio samo izlazak. Bio je bijeg, oslobađanje, ritual mladosti. I dok se sve mijenja, od cijena, običaja i percepcija, možda je upravo ta iskra, ta bezbrižna energija ono što bi vrijedilo spasiti.