Emocionalna pismenost: Vještina koju nas zapravo nitko adekvatno nije učio

Svi znamo čitati i pisati, barem većina nas. No znamo li prepoznati i “pročitati” vlastite emocije? Znamo li ih imenovati, izraziti, obraditi i usmjeriti, a da ne “eksplodiramo” na šefa, partnera ili nepoznatu osobu u prometu? Dobro došli u svijet emocionalne pismenosti, one tihe, ali moćne vještine koju nikad nismo učili u školskoj klupi, a danas bez nje ne možemo opstati.

U eri preopterećenosti informacijama, brzih promjena, ekonomskih neizvjesnosti i sveprisutne anksioznosti, emocionalna pismenost postaje nulta vještina osobnog preživljavanja. O njoj se ne priča dovoljno glasno, ali je temelj gotovo svega: od zdravih odnosa i stabilne karijere do unutarnjeg mira koji nam, budimo iskreni, često izmiče.

Što je zapravo emocionalna pismenost

Emocionalna pismenost nije samo nova etiketa za emocionalnu inteligenciju koju je popularizirao Daniel Goleman 90-ih godina.

Ona ide korak dalje i podrazumijeva svakodnevno snalaženje u emocionalnom krajoliku

To uključuje sposobnost da primijetimo što osjećamo, da razumijemo zašto to osjećamo, da možemo o tome govoriti jasno, bez straha ili srama te da osjećaje koristimo kao kompas, a ne kao protivnika.

U prijevodu: emocionalna pismenost je kad znamo reći: “Ljutita sam jer me nisi poslušao” umjesto da šutimo tri dana i pasivno-agresivno zatvaramo ladice.

Generacija koja zna sve osim sebe

Odrasli smo uz obrazovni sustav koji nas je naučio što je fotosinteza i koji je glavni grad Finske (Helsinki, da se podsjetimo), ali nitko nam nije rekao što napraviti kad nas prvi put ostave, kad nas preplavi osjećaj da se ne uklapamo ili kad se suočimo s poslom koji mrzimo. Škola života? Nismo je prošli. I sad, u 2020-ima, kad problemi mentalnog zdravlja više nisu tabu nego realnost svake treće osobe, emocionalna pismenost postaje imperativ.

Milenijci i generacija Z prednjače u prepoznavanju važnosti emocionalnog zdravlja, ali i dalje im manjka oruđa za svakodnevno emocionalno preživljavanje. S druge strane, starije generacije često emocionalnu pismenost doživljavaju kao “razvodnjavanje karaktera”. Kao da je priznati kako si tužan znak slabosti, a ne ljudskosti.

Od instinkta do vještine

Dobra vijest? Emocionalna pismenost nije genetska lutrija. To nije osobina s kojom se rađamo, nego vještina koju možemo razviti – baš kao vožnju bicikla ili pravljenje savršenog rižota. Loša vijest? Treba vremena, svjesnosti i puno nelagode.

Kako učiti emocionalnu pismenost kad nas nitko nije naučio da emocije nisu neprijatelji, već saveznici?

Prvi korak jest dozvoliti si osjećaje, bez potrebe da ih odmah riješimo, sakrijemo ili ispravimo. Zatim slijedi jezik emocija. Znati razlikovati razočaranje od tuge, frustraciju od ljutnje, kao i strah od nelagode. Tek kad možemo imenovati ono što osjećamo, možemo to i razumjeti. A razumjeti znači imati moć.

Emocije nisu slabost, nego sofisticirani alat

Na poslu, u ljubavi, u obitelji, pa i na društvenim mrežama, emocionalna pismenost mijenja sve. Kad je razvijemo, postajemo bolji kolege, lideri, partneri, roditelji i, ono najvažnije, ljudi. Postajemo otporniji jer znamo što nas pokreće, što nas boli i kako se možemo brinuti o sebi, a da se emocionalno ne urušimo čim dođe prva kritika.

Ne, to ne znači da ćemo svi postati terapeuti. Ali ako znamo izgovoriti: “Osjećam se preopterećeno, trebam pomoć”, to više nije slabost, to je emocionalna zrelost.

Vrijeme je za emocionalnu revoluciju

U desetljeću koje nas testira na svim razinama, od pandemija i klimatskih promjena do inflacija i osobnih previranja, emocionalna pismenost nije luksuz, nego potreba. Ona je nova pismenost 21. stoljeća, tiha revolucija unutar svakoga od nas. Iako nas nitko nije učio, nije kasno da naučimo. Jer što drugo imamo ako ne sposobnost da budemo istinski prisutni u vlastitom životu, osjećaj po osjećaj?