Najveći dosad, glamurozan program 17. Riječkih stepenica prebačen za četvrtak 28. 8.
Ivana Delač: ‘’Sedamnaest modnih revija u jednoj večeri i izravan televizijski prijenos predstavlja pravi organizacijski izazov.’’
Pametne žene često šute na sastancima, ne zbog nedostatka znanja, već zbog sustava koji ne nagrađuje njihovu prisutnost
U uredskim prostorima diljem svijeta, od korporativnih nebodera do kreativnih agencija, svakodnevno se ponavlja jedan gotovo nevidljiv obrazac. Sastanak započinje, stol je pun ideja, tenzija, ambicija, ali dok glasovi postaju glasniji, bilješke se pune i ego igra važnu ulogu, jedna stvar često nedostaje: glasovi žena.
Ne bilo kojih žena, već upravo onih najkompetentniji, najobrazovanijih i najupućenijih. Pametne žene šute ili govore premalo, prekasno, preoprezno
Zašto? Nije da nemaju što reći. Dapače, njihovo znanje, iskustvo i strateški uvidi često nadmašuju one koji dominiraju prostorijom. No dok neki kolege ulijeću u razgovor samopouzdanjem neproporcionalnim njihovom doprinosu, mnoge žene kalkuliraju. Je li ovo trenutak da se oglasim? Hoću li ispasti preagresivna? Što ako pogriješim? Hoće li me prekinuti?
Ova tišina nije slučajnost
Ona je proizvod sustava, društvenih normi, implicitnih pravila ponašanja i često duboko ukorijenjenih obrazaca koji su ženama usađivani odmalena. No dobra vijest je da se ti obrasci mogu mijenjati i to ne samo individualno nego i kolektivno.
Istraživanja pokazuju da žene u radnim okruženjima često imaju višu razinu samoprovjere nego muškarci, ali nižu razinu samopouzdanja u vlastiti doprinos. Drugim riječima, znaju više, ali sumnjaju više. To se posebno odnosi na sastanke, arenu u kojoj nije uvijek nagrađena kvaliteta mišljenja, već brzina i sigurnost izvedbe.
Pametne žene često podliježu tzv. “sindromu perfekcionizma”.
Ako nemaju savršen odgovor, ako nisu sto posto sigurne u svoju tezu ili ako im se čini da je trenutak već prošao – radije šute. Istovremeno, manje informirani, ali glasniji sudionici nemaju isti prag nesigurnosti. Rezultat? Mnoge briljantne ideje nikad ne dođu do izražaja jer ostaju naprosto neizgovorene.
Jedan od ključnih razloga zbog kojih žene ne govore više tijekom sastanaka jest vrlo konkretan: kad govore, bivaju prekinute. Studije pokazuju da su žene znatno češće prekidane od muškaraca, i to neovisno o poziciji, stručnosti ili statusu. Štoviše, čak i kad iznesu neku ideju, ista se ideja često kasnije pripisuje muškom kolegi koji ju je “ponovio”, ali glasnije.
Ova dinamika nije tek neugodnost
Ona utječe na karijere, napredovanja i opću vidljivost žena u profesionalnim okruženjima. Ako niste viđene i slušane, ne možete biti ni promovirane, ni uključene, ni utjecajne. U svijetu u kojem je percepcija jednako važna kao rezultat, šutnja ima cijenu.
Društvene norme još uvijek od žena očekuju “ugodnost”, “suradljivost” i “smirenost”, dok se samopouzdanje kod muškaraca češće interpretira kao liderstvo. Žene koje se izražavaju odlučno, jasno i s autoritetom često bivaju označene kao “previše”, “teške” ili “naporne”. Rezultat?
Mnoge biraju šutjeti jer je to sigurnija opcija od rizika pogrešne percepcije
Ova vrsta društvenog inženjeringa nije vidljiva, ali je vrlo stvarna. Ona se ne događa samo na sastancima. Ne, ona počinje u školama, nastavlja se u obiteljima, pojačava kroz medije i tek kulminira u radnim okruženjima. Promjena nije moguća bez adresiranja tih korijena.
Rješenje nije isključivo na ženama. Iako je individualno osnaživanje važno. Kroz mentorstvo, javni govor, treninge i vježbanje zauzimanja prostora, stvarna promjena mora doći kroz promjenu kulture sastanaka. Moderatori i voditelji moraju biti svjesni dinamike sudjelovanja. Mora postojati prostor za sve glasove, ali i odgovornost prema onima koji dominiraju.
Također, žene moraju međusobno podržavati jedna drugu
Ne samo privatno nego i javno, na sastancima, u emailovima, u odobravanju i ponavljanju tuđih ideja. Ako jedna žena progovori, druga je treba podržati. Ako je netko prekinut, netko drugi to treba naglasiti. Ako ideja bude ignorirana, treba je ponoviti, s imenom autorice jasno istaknutim.
Kad pametne žene šute, to nije zato što nemaju mišljenje. To je često sofisticirani odgovor na sustav koji ne zna što s njihovim glasom. No šutnja ne smije postati navika, a nesigurnost ne smije biti strateški izbor. Jer svijet ne treba samo dobre ideje, treba i one koji će ih izreći, oblikovati i voditi. Vrijeme je da žene ne šute zato što se boje nego da govore zato što znaju. I da se čuje ono što već predugo samo misle.