Uspjeh bez karijere: Je li u redu ne imati plan?

U društvu koje se opsesivno vrti oko karijernih uspjeha, postignuća i osobnih brendova, sve više žena u tišini, ali sve češće javno, odbacuje ideju da je plan obavezna ulaznica za smislen život. “Gdje se vidiš za pet godina?” postaje pitanje koje više podsjeća na razgovor za posao nego na autentičan razgovor o životu. No što ako odgovor više nije CEO titula, MBA diploma, vlastiti biznis ni društveno prihvaćeni “karijerni uspjeh”?

Nekoć rezervirano za buntovnice ili “slučajne priče”, danas ne imati plan postaje legitiman izbor, pogotovo među ženama koje su shvatile da vrijednost ne mora biti vezana za hijerarhiju, CV ili poslovni e-mail s potpisom. Može li smislen život postojati bez plana? Bez korporativne putanje, bez poslovnih ciljeva, pa čak i bez karijere? I što to govori o društvu koje se sve teže nosi s neambicijom, barem onom koja se ne može kvantificirati?

Povijest uspjeha i njezino licemjerje

Uspjeh je dugo bio mjerna jedinica muške povijesti. Od rimskih senatora, preko industrijskih magnata do suvremenih tech-bro milijardera, uspjeh je bio jasan, linearan i, očekivano, profesionalan. Žene su, pak, bile uspješne unatoč sustavu, a ne kroz njega.

Do 20. stoljeća, ženska ideja uspjeha nije imala institucionalan oblik

Bila je to često privatna, emocionalna, estetska pobjeda: u ljubavi, majčinstvu, kreativnosti ili zajednici. Feministički pokreti 60-ih i 70-ih donijeli su prijeko potrebnu ravnotežu, ali i novi teret: žena mora raditi, boriti se i, ako je moguće, pobijediti u muškom sustavu. Sve ostalo je “izdaja potencijala”.

No u posljednjem desetljeću događa se zanimljiv zaokret. Sve više žena odlučuje napustiti tu igru. Ne zato što ne mogu igrati, već zato što ne žele. Uspjeh više nije sinonim za promociju, niti je plan sinonim za odgovornost.

Karijera kao identitet ili kao kostim?

Psiholozi sve više upozoravaju na fenomen careerism fatigue, osobito kod žena koje su prve u svojim obiteljima “uspjele”. Umor od stalne potrebe za potvrdom izvana, pretvaranje vlastitog života u narativ za LinkedIn i osjećaj kako moraš “biti nešto” da bi bila vrijedna postali su neodrživi.

Kad žena izabere ne izgraditi karijeru ili je prekine, ne znači da bira pasivnost

Možda bira prisutnost. Možda umjesto titule bira vrijeme. Možda umjesto plana bira proces. Filozofkinja Simone de Beauvoir još je 1949. pisala o opasnosti da žene budu “drugo”, definirane u odnosu na muškarce. No danas, u doba osobnog brendiranja, mnoge žene osjećaju da su postale “drugo” u odnosu na vlastiti profesionalni alter ego. Kad si karijera, a ne osoba, svaki je poraz identitetski slom. Zato odustajanje od tog narativa ne znači poraz, nego često prvi korak prema autentičnosti.

Je li “neuspjeh” samo nepopularna verzija slobode

Za mnoge žene koje nemaju tradicionalan plan dolazi i neugodno pitanje: kako objasniti društvu da nisi “zalutala”, nego se krećeš bez plana? Pritisci obitelji, društva, algoritama i ženskih časopisa često šalju oprečne poruke: budi ambiciozna, ali skromna. Uspješna, ali ne napadna. Snažna, ali poželjno nježna.

U tom kaosu poruka, žena bez plana djeluje opasno jer je slobodna. Ne odgovara ničijem sustavu. Nema rutu koju možeš pohvaliti ili kritizirati. Nema “faze života” koja se uklapa u tablice osobnog razvoja. I upravo zato može živjeti po mjeri vlastite stvarnosti, ne tuđih očekivanja.

Novo lice uspjeha – ne plan, nego prisutnost

U posljednje vrijeme sve više žena, osobito u 30-ima i 40-ima, redefinira pojam “ostvarenosti”. To više nije (samo) broj godina provedenih na poslu, broj djece, ili broj kvadrata.

Uspjeh postaje unutarnji osjećaj zadovoljstva, koji se mjeri u kvaliteti dana, ne kvantiteti obveza

U tome pomažu i trendovi kao što su slow living, minimalizam, digitalna detoksikacija i povratak zanatima, prirodi, vremenu bez svrhe. Nisu to samo prolazni wellness trendovi. To je reakcija na iscrpljujuću hiperprodukciju u kojoj plan znači sigurnost, ali ne i sreću.

Treba li svaka žena imati cilj ili može imati samo smisao?

Nisu karijera i plan neprijatelji. Ali kada ih postavimo kao jedini izvor vrijednosti, gubimo prostor za druge oblike života. Uspjeh bez karijere nije poraz. To je možda najhrabriji oblik slobode u svijetu koji od žena traži da se stalno dokazuju. Možda je pravo pitanje: Tko bismo bile da nikad nismo morale objasniti što radimo u životu?