Postoje li “ženska” i “muška” jela? Zašto se salata smatra nježnom, a steak snažnim?

U današnje vrijeme, gdje se čini da je hrana postala produžetak osobnog brenda, rijetko tko razmišlja o tome da je i sadržaj tog tanjura svojevrsna društvena poruka. Zapravo, ako promotrimo pažljivije, gastronomija je stoljećima bila oblikovana kroz rodne stereotipe. Salata se, gotovo neprimjetno, pretvorila u “žensko jelo”, dok je steak ostao simbol “muške snage”.

No tko je zapravo odlučio da su listovi rikole “nježni”, a odrezak “hrabar”?

Od recepata naših baka do suvremenih menija u restoranima, hrana je uvijek bila više od prehrane. Ona je i kulturni kôd, ogledalo moći, želja i društvenih očekivanja. U tom smislu, pitanje o “rodu na tanjuru” nije trivijalno, ono otkriva koliko su duboko naši odabiri prožeti normama i ideologijom.

Kuhinja kao ogledalo društva

Još u 19. stoljeću, s usponom buržoazije i strogo podijeljenih rodnih uloga, hrana je dobila svoje “karaktere”. Žene su trebale biti suptilne, čedne i umjerene, pa je njihova prehrana trebala odražavati tu ideju. Lagana, svježa, estetski dopadljiva, s mjerom. Muškarci su, s druge strane, trebali pokazati snagu i status, a što bolje to pokazuje nego komad mesa i čaša crnog vina?

Tako su, stoljećima prije nego što su nutricionisti progovorili o zdravlju i kalorijama, tanjuri već govorili o društvenim klasama i spolu

I dok je žena u kuhinji bila “čuvarica doma”, u javnoj sferi gastronomije postajala je gost u prostoru koji je pripadao muškarcima. Kuhanje je bilo “ženski posao”, ali vrhunski kuhari, od Escoffiera do Bocusea, uvijek su bili muškarci. Paradoks, ali ne i slučajnost.

SHUTTERSTOCK

Marketing i rod – kako je reklama rodila “žensku” salatu

U drugoj polovici 20. stoljeća, pojavom masovnih medija i reklamne industrije, rodna podjela hrane dobila je novi oblik, i to kroz marketing. Dok su muškarcima prodavali snagu, energiju i “užitak bez grižnje savjesti”, ženama su nudili “svježinu”, “lakoću” i “kontrolu”.

Reklame iz 1960-ih i 1970-ih bile su posebno brutalne u svojoj jednostavnosti

Muškarci jedu steak, piju pivo i vladaju roštiljem, a žene grickaju salatu, piju dijetnu colu i sanjaju o “ljetnoj liniji”. Takve poruke nisu samo prodavale proizvode nego su oblikovale i svijest. Čak i danas, kad muškarac u restoranu naruči salatu umjesto burgera, često će (nesvjesno) osjetiti potrebu da to na neki način objasni: “Nešto lagano danas.” Muževnost se, čini se, još uvijek mjeri u proteinima životinjskog podrijetla.

Od lova do lifestylea – povijest kao izvor podjela

Iz antropološke perspektive, povezanost muškaraca s mesom ima korijene u prvim zajednicama lovaca. Muškarci su bili donositelji mesa, a žene sakupljačice bilja i plodova. Taj narativ preživio je tisućljeća i pretočio se u suvremene mitove o “pravom muškarcu” koji zna ispeći odrezak i “ženstvenoj” prehrani punoj voća, povrća i boja.

Ali povijest ima i drugu stranu

U mnogim tradicionalnim kulturama upravo su žene bile majstorice fermentacije, začina i sofisticiranih okusa. Ženski pristup hrani bio je intuitivan, senzualan, slojevit. Tek je industrijalizacija, a potom i popularna kultura, pretvorila hranu u binarnu oznaku snage i slabosti.

Feministički pogled na tanjur

Feministička teorija već desetljećima razotkriva kako se društvena kontrola nad tijelom žena proteže i na hranu. Od kulture dijeta do “čiste prehrane”, poruka je često ista: žensko tijelo mora biti pod nadzorom. Hrana postaje moralna kategorija: “loše” i “dobre” namirnice, “krivi” užici i “pravilne” odluke.

Nasuprot tome, mušku prehranu rijetko se moralizira

Steak, pivo i burgere nitko ne naziva “grešnima”. Hrana za žene često dolazi s idejom samosuzdržavanja, a hrana za muškarce pak s idejom slobode. To je razlog zašto današnji pokret ženskog uživanja u hrani ima duboko političku dimenziju. Jer u trenutku kad žena jede bez krivnje, ona simbolično vraća kontrolu nad vlastitim tijelom.

Nova gastronomija bez roda

Ipak, stvari se mijenjaju. Novi val ženskih chefova, restoraterki i gastrospisateljica briše rodne granice u prehrani. U restoranima visoke kuhinje sve je više žena koje ne kuhaju “za ženski ukus”, nego donose vlastitu viziju. U isto vrijeme, rastu pokreti poput “intuitivnog jedenja” i održive prehrane, koji naglašavaju povezanost tijela, emocije i svijesti, ali bez rodne etikete. Salata, dakle, više nije simbol samokontrole, nego pažnje prema sebi. Steak više ne mora biti trofej, nego izbor. A pravo pitanje više nije tko što jede, nego zašto se još uvijek osjećamo dužni to objašnjavati.

Okus slobode

Hrana, kao i moda, uvijek je bila politička. Ali možda smo danas, napokon, dovoljno zreli da prihvatimo da okus nema rod. U svijetu u kojem se i dalje pokušava diktirati što bi žene trebale jesti, a što bi im “pristojno pristajalo”, svaki zalogaj koji prkosi nekadašnjoj logici postaje mali čin slobode.

Kad se makne etiketa s tanjura, ostaje ono najvažnije: užitak

I da, autorica ovih redaka bez zadrške priznaje da voli salatu, ali itekako voli i ćevape, one masne, s lukom, bez grižnje savjesti i bez potrebe da se opravdava. Jer prava emancipacija, barem ponekad, miriše na roštilj, pivo i hrabrost da naručiš ono što ti se jede, a ne ono što se od tebe očekuje.