Granica između odgovornosti i pretjerivanja sve je tanja
Posljednjih desetak godina svijet se ubrzano transformirao pod utjecajem društvenih mreža, a time se promijenio i način na koji razgovaramo o moći, odgovornosti i društvenim nepravdama. U vrijeme u kojem su glasovi marginaliziranih skupina konačno dobili prostor, a informacija putuje brže nego ikad, pojavila se i kultura otkazivanja. Fenomen koji je, barem u početku, djelovao kao simbol nove društvene pravde. Ideja je bila jednostavna: javno prozvati neprimjereno ponašanje, potaknuti odgovornost i natjerati one s društvenim privilegijama da odgovaraju za svoje postupke.
Međutim, kao i mnogi pokreti rođeni iz ispravnih namjera, cancel kultura s vremenom je počela pokazivati svoje složenije, ponekad i mračnije strane
Danas, dok se algoritmi hrane indignacijom, a javni diskurs često funkcionira kao poligon brzih presuda, pitanje je postalo puno dublje: gdje završava društvena odgovornost, a počinje pretjerivanje koje se pretvara u digitalni linč? Kad je prozivanje opravdano, a kad se pretvara u kolektivno kažnjavanje koje ne ostavlja prostor za ispriku, rast ili kontekst? I, možda najvažnije, kako ova dinamika utječe na našu psihu, međuljudske odnose i osjećaj sigurnosti u javnim razgovorima?
I sami smo svjedoci digitalnog krajolika u kojem se reputacije mogu srušiti u nekoliko sati, a viralna osuda ponekad postane brutalnija od stvarnog prekršaja
Upravo zato, ovaj tekst ne želi demonizirati kulturu otkazivanja, ali ni romantizirati je. Cilj je razumjeti je. Psihološki, sociološki i emocionalno jer samo tako možemo definirati što je danas uistinu pravedno, a što je samo brza, ali opasno pojednostavljena reakcija.
Kultura otkazivanja izvorno je nastala kao odgovor na sustavne nepravde koje su dugo bile ignorirane. Kada tradicionalne institucije nisu reagirale na rasizam, seksizam, zlouporabu moći i diskriminaciju, društvene mreže su omogućile glas onima koji ga nikada nisu imali.
Cancel kultura tada je djelovala kao korektiv, alat kojim se skretala pozornost na ponašanja koja nikad ne bi bila sankcionirana
Međutim, problem se pojavio kad je ovaj alat krajnje demokratiziran. Svatko može prozvati svakoga. Reputacije su postale ranjive, a proces provjere činjenica sve manje važan. U digitalnom prostoru, gdje je reakcija često važnija od razumijevanja, nastala je opasna dinamika brzog proglašavanja krivaca.
Psiholozi upozoravaju na to da cancel kultura nije samo društveni fenomen nego i emocionalni mehanizam. Osjećaj kolektivne moralne superiornosti može biti adiktivan jer pruža privremeni osjećaj kontrole, moći i pripadnosti grupi.
Kad se masa složi oko jedne “krive” osobe, nastaje svojevrsno emocionalno oslobađanje, nalik kratkotrajnome osjećaju pobjede
No taj osjećaj ne traje. Nakon inicijalnog naboja, dolazi praznina, a onda i potreba za novim slučajem. Tako nastaje beskrajan ciklus u kojem je šutnja ponekad sigurnija od iskrenosti, a strah od pogreške veći od želje za dijalogom.
Odgovornost je nužna. Kritika je zdrava. Prozivanje stvarnih zlostavljača, diskriminatornih postupaka ili sustavnih problema itekako je opravdano. No problem nastaje kad se otkazivanje dogodi zbog pogreške iz nečije prošlosti, nejasnog konteksta ili nečega što se može ispraviti razgovorom, a ne javnim spaljivanjem na virtualnom trgu.
Kad se ljudi boje govoriti, kad se cijeli identitet pojedinca svodi na jednu rečenicu, ili kad se pogreške tretira kao nepopravljive, tada nešto nije u redu. Odgovornost bi trebala educirati i potaknuti na promjene, a ne potpuno izbrisati osobu iz javnog prostora.
Algoritmi su možda najveći antagonisti ove priče. Platforme nagrađuju ljutnju, polarizaciju i viralnost. Što je reakcija oštrija, to je vidljivija. Cancel kultura u takvom okruženju postaje gotovo savršeno gorivo: emocionalna, brza, lako djeljiva. Ona ne potiče dijalog, nego reakciju. Ne traži istinu, nego potvrdu vlastitog narativa. U takvom digitalnom vrtlogu teško je zadržati nijansu, ali upravo je nijansa ono čega nam najviše nedostaje.
Sve više govori se o potrebi kulturne transformacije, od cancel kulture prema kulturi odgovornosti. To znači da pogreške priznajemo, isprike prihvaćamo, a promjene cijenimo. To podrazumijeva prostor za rast, ali i jasnu crtu kad je prekršaj ozbiljan i nesvodiv na nesporazum.
Empatija ne znači opravdavanje, nego razumijevanje konteksta
Odrasla kultura nije ona koja kažnjava bez razmišljanja, nego ona koja zna razlikovati pogrešku od štete, brzu reakciju od promišljenog stava i osobu od njezina postupka.
Na kraju, ono što uistinu želimo jest društvo u kojem ljudi mogu preuzeti odgovornost, naučiti, promijeniti se i napredovati, a da ih jedna pogreška zauvijek izbriše. U vremenu prezasićenom informacijama i emocionalno nabijenim reakcijama, najradikalniji čin ponekad je najjednostavniji: saslušati, razumjeti i postaviti zdrave granice.
Cancel kultura možda neće nestati, ali može se transformirati. I upravo je ta transformacija nužna kako bismo zadržali ono najvažnije: čovječnost.
Koncert Maje Šuput ispred JOY Shopping Rugvice bio je vrhunac otvorenja 11. prosinca 2025., ali za posjetitelje sada kreće najzanimljiviji dio prosinca.
Joga i holistički pristup idealno se mogu integrirati u urbano okruženje, nudeći put prema unutarnjem miru, ravnoteži i zdravlju
Novi showroom rezultat je dugogodišnje suradnje tvrtke Iverpan i grupacije Atlas Concordea
Djeci iz Osijeka, Zagreba, Bedekovčine, Ivanca, Karlovca, Pule, Rijeke i Splita iz Zaklade poručili su: "Snaga nije u tome da nikada ne padnemo, nego da svaki puta ustanemo. Vjerujte u sebe jer vaš put je jedinstven, možete promijeniti i sebe i svijet oko vas."
