Kad krivci pričaju, a žene šute: Zašto društvo i dalje štiti muškarce koji su oteli prava drugima

Povremeno, javnost se uzdrma pričom koja bi trebala otvoriti oči, a umjesto toga samo potvrdi koliko smo slijepi. Scenarij je uvijek isti: moćan muškarac optužen za zloupotrebu položaja dobije priliku ispričati svoju stranu. On ne govori o odgovornosti, nego o demonima. O boli, o ovisnosti, o svemu osim o ženama koje su od njega pobjegle u tišini.

Priča se pretvara u terapijsku seansu za čovjeka koji je imao sve, izgubio gotovo ništa i sada traži – razumijevanje.

Žene, s druge strane, nestaju iz kadra. One su „previše emotivne“ da bi bile relevantne, „previše tihe“ da bi bile zanimljive i „previše ranjene“ da bi bile objektivne. Medijski prostor koji bi trebao biti javni forum pretvara se u ispovjedaonicu moćnika koji se „bori sa sobom“. Taj fenomen nije lokalna posebnost. To je globalni simptom kulture koja voli moćne muškarce čak i kad padnu. Možda osobito tada.

SHUTTERSTOCK

Psihologija empatije prema moći

Psiholozi objašnjavaju da naš mozak reagira snažno na priče o patnji, pogotovo kad dolaze od osoba koje su nam poznate ili koje percipiramo kao „uspješne“. Moć i ranjivost zajedno stvaraju emocionalni šok, paradoks koji nas vuče. Kad javna osoba prizna slabost, publika ima osjećaj da „vidi čovjeka iza maske“. Ali upravo tu počinje manipulacija.

Mi smo društvo koje teško razlikuje autentičnost od samosažaljenja.

Kad moćan muškarac kaže „pogriješio sam“, javnost ne čuje priznanje, nego molbu za oprost. Njegove suze postaju sredstvo za povrat reputacije, a ne za ispravljanje nepravde. I dok on „traži oprost“, žene koje su pretrpjele posljedice njegovih djela bore se s vlastitim demonima. Dakako, onima koje ne zanimaju naslovnice.

Zanimljivo je kako se ista empatija rijetko primjenjuje na žene. Kad žena posrne, nitko ne piše o njezinim „unutarnjim borbama“. Ako pokaže emociju, postaje histerična. Ako ju potisne, postaje hladna. Kad se muškarac slomi, on je „hrabar jer pokazuje osjećaje“. Kad se žena slomi, ona je „nestabilna“. U tom dvostrukom standardu krije se čitava struktura rodne moći: muškarcu se dopušta kompleksnost, ženi funkcija. On može biti grešnik i prorok. Ona može biti žrtva ili ništa.

Kultura zlostavljača: kako pop kultura pere mušku krivnju

Pop kultura odavno je usavršila mit o muškarcu koji pati. Pogledajte samo filmove i serije koje konzumiramo: od Tonyja Soprana i Dona Drapera, do genijalnih, ali „problematičnih“ umjetnika i redatelja. Svi oni su prikazani kao ljudi dubokih unutarnjih sukoba, koje treba razumjeti, a ne osuditi. Njihovi grijesi su „dio procesa stvaranja“. Njihova destrukcija je „posljedica talenta“. Njihove žrtve? Kolateralna šteta umjetnosti.

S druge strane, žene koje su preživjele takve muškarce rijetko postaju kulturne ikone.

Ako i postanu, to je tek godinama kasnije, nakon što se njihova patnja pretvori u brend. Najčešće u dokumentarac, memoare ili kampanju. U trenutku dok se priča događa, njihova se bol smatra „kompliciranom“. To je razlog zašto nas više zanima hoće li „on dobiti drugu priliku“ nego hoće li one dobiti pravdu. Mi živimo u društvu koje još uvijek navija za iskupljenje moćnika, ne za oporavak žrtava.

Suvremena dinamika: kad se moć maskira u samopropitkivanje

Društvene mreže dodatno su zakomplicirale stvari. Danas, svaki muškarac koji padne u nemilost može izgraditi novi imidž „ranjenog, ali svjesnog“ čovjeka. Objava na Instagramu, dugačak tekst o „osobnom rastu“, nekoliko riječi o „potrebi za praštanjem“ i eto, narativ je gotov.

Kultura samopropitkivanja postala je savršen alat za održavanje moći.

Jer ako javnost vidi da se „iskreno kaje“, počinje mu vjerovati. No pokajanje bez odgovornosti nije katarza – to je naprosto PR. U međuvremenu, žene koje su stvarno pogođene tim postupcima ne dobivaju ni prostor ni povjerenje. Njihova šutnja ne nastaje iz manjka hrabrosti, nego iz manjka sigurnosti. I to je ono što društvo i dalje odbija razumjeti.

Psihološki učinak tišine: što znači biti nevidljiv

Za žene koje prežive zlostavljanje ili zloupotrebu moći, šutnja nije izbor, nego posljedica.
Psihološki gledano, trauma mijenja način na koji osoba doživljava svijet i sebe. Kad društvo ne vjeruje žrtvama, ono dodatno pojačava njihovu izolaciju.

Žena koja preživi zlostavljanje ne nosi samo sjećanje na čin, nego i na kolektivno odbijanje da se to čuje.

U kulturi koja žensku bol smatra pretjerivanjem, šutnja postaje obrambeni mehanizam. Ona štiti od sekundarne traume. Od toga da se svaka riječ izvrne, svaka emocija preispita, svaki detalj ospori. I tako se zatvara krug: šutnja rađa nevidljivost, a nevidljivost rađa sumnju. To nije individualni problem, to je društveni poremećaj empatije.

Mediji kao ogledalo društva (ili: kako se prodaje suosjećanje)

Novinarstvo, koje bi trebalo biti prostor propitivanja moći, često postaje njezin alat.
Priče o „padovima“ i „iskupljenjima“ prodaju se jer su pitke, dramatične i emocionalno sigurne. Publika može suosjećati a da se ne suoči s vlastitim predrasudama. No svaki put kad objavimo priču u kojoj moćnik plače, a žrtva šuti, potvrđujemo ono najgore o sebi: da suosjećamo s moći, a ne s pravdom.

To ne znači da empatija prema muškarcima nije dopuštena. Ali empatija koja ne uključuje odgovornost nije empatija, to je sentimentalnost. Ako nekome dopuštamo da objasni svoje demone, a ne dopuštamo drugima da opišu svoje rane, nismo ni novinari ni publika. Mi smo sudionici.

SHUTTERSTOCK

Pop kulturni backlash: žene koje uzvraćaju tišinu

Unatoč svemu, posljednjih godina vidi se promjena. Žene sve češće same stvaraju medijski prostor: kroz dokumentarce, podcaste, knjige, društvene mreže. U pop kulturi su se pojavile nove arhetipske figure.

Žene koje ne šute, ne mole da im se vjeruje, ne čekaju da ih netko spasi.

To, naravno, izaziva otpor. Društvo koje je naviklo na žensku tišinu ne zna što bi s glasnom ženom. Ali upravo taj otpor pokazuje koliko je važno da govorimo, pišemo, objavljujemo, svjedočimo. Jer ako šutimo, netko drugi će ponovno ispričati našu priču i, kao uvijek, pretvoriti počinitelja u tragičnog junaka.

Vrijeme je da promijenimo scenarij

Način na koji pričamo priče o moći, zlostavljanju i pokajanju određuje tko uopće ima pravo na javnu empatiju. Sve dok će muškarci moći plakati pred kamerama, a žene neće imati ni priliku govoriti, živjet ćemo u društvu koje ne poznaje pravu pravdu.

Vrijeme je da prepoznamo razliku između iskrenosti i manipulacije, između pokajanja i performansa, između moći i čovječnosti.

I da konačno priznamo: ne postoji pravedna priča ako pola ljudi u njoj nema glas. Žene ne traže osvetu, nego prostor. Ne žele još jedan članak o „njegovoj borbi“, nego svijet u kojem se i njihova bol smatra vrijednom pažnje. Jer kad žene izađu iz mraka, ne postaju prijetnja. Postaju svjetlo koje pokazuje koliko dugo smo svi živjeli u tami.