Generacija koja ne zna reći “ne”: Feminizam, iscrpljenost i potreba za postavljanjem granica

Generacija osnaženih žena često ne zna gdje povući crtu, a iza privida snage krije se iscrpljenost

Feminizam I iscrpljenost
Piše Iris Hazler Šanko
objavljeno 24/10/2025 u 10:00

Pripadate generaciji žena koja zna sve. Možete multitaskati dok odgovarate na mailove, kuhate i mentalno popisujete što treba za školski izlet u petak. Uredno pratite aktualne feminističke rasprave, svjesne ste nejednakosti, radite više od svojih muških kolega, a često ste i emotivni stupovi obitelji, partnerstava i prijateljstava. Na papiru: osnažene. U stvarnosti: kronično iscrpljene.

Feminizam nas je naučio da možemo sve, ali nas nitko nije naučio da ne moramo sve

I tako smo naučile uspješno preuzimati odgovornost, ali ne i postavljati granice. Naučile smo reći “da” poslu, “da” dodatnom zadatku, “da” emocionalnoj podršci, “da” pomoći, “da” još jednoj ulozi. Sve u ime solidarnosti, snage, brige. I sve to a da nismo ikada zapravo izgovorile: “Ne mogu. Ne želim. Dosta je.”

U kulturi preopterećenih žena koje znaju kako biti jake, ali ne znaju kad prestati, nastaje tihi, iscrpljujući paradoks suvremenog feminizma. Umjesto da se oslobađamo, postajemo zatočenice vlastite dostupnosti. A rečenica “ne” postaje luksuz koji si, čini se, još uvijek ne znamo dopustiti.

Od Superžene do Pregorjele Žene – gdje je zapelo

Feminizam nam je, s punim pravom, otvorio vrata u svijet koji je desetljećima bio zatvoren. Žene danas imaju pravo birati obrazovanje, karijeru, partnerstvo, majčinstvo, sve zajedno ili ništa od navedenog. No, negdje između borbe za jednakost i potrebe za dokazivanjem, izgubile smo nešto dragocjeno: granice.

U nastojanju da ispravimo povijesne nepravde, mnoge od nas postale su Superžene

One koje mogu i žele sve. Ne samo da radimo nego i podižemo djecu, održavamo kućanstvo, ulažemo u osobni razvoj, njegovane smo, informirane, emocionalno prisutne i još imamo vremena za povremeni retinol. Ali dok smo toliko zauzete dokazivanjem da možemo sve, rijetko kad postavljamo pitanje: Trebamo li sve?

U trenutku kad ženska snaga postane očekivanje, a ne izbor, ona prestaje biti osnažujuća. Umjesto da nas oslobađa, gura nas prema nevidljivoj točki pucanja. I zato je vrijeme da se feminizam počne mjeriti ne samo po onome što sve možemo, već i po onome što si dopuštamo odbiti.

Iscrpljenost nije znak slabosti, nego preopterećenog sustava

Kronični umor, emocionalno sagorijevanje i osjećaj da stalno nekome nešto dugujemo – sve su to simptomi jedne dublje disfunkcije. Žene koje “ne znaju reći ne” često nisu samo loše organizirane. Naprotiv, organizirane su do boli.

One koje ne znaju reći “ne” najčešće su one koje su naučile kako preživjeti u sustavu koji im ne ostavlja prostora za odmor

U svijetu koji i dalje od žena očekuje da budu emocionalne “spužve”, posrednice, organizatorice, mirotvorke i samozatajne heroine, postavljanje granica i dalje djeluje kao čin agresije, a ne brige o sebi. No istina je: granice nisu grubost. One su ljubav prema sebi i prema drugima.

Feminizam I iscrpljenost

Zašto žene teže postavljaju granice (i zašto ih moramo početi učiti)

Žene su stoljećima odgajane da budu ugodne. Da pomažu, brinu, suosjećaju. To je dio naše kolektivne emocionalne baštine. No empatija bez granica nije dar, ona postaje rana.

Sociološke i psihološke studije pokazuju kako žene češće doživljavaju osjećaj krivnje kad odbiju zahtjev, bilo u privatnom ili profesionalnom kontekstu

Naučene smo da budemo voljene zbog svoje korisnosti, a ne zbog svog postojanja. Zbog toga “ne” zvuči kao osobni neuspjeh, kao odbijanje tuđe potrebe, kao egoizam. A zapravo, “ne” je granica koja čuva naš emocionalni integritet. “Ne” je filter koji razdvaja što možete od onoga što nam šteti. “Ne” je temelj zdrave žene u suvremenom društvu.

Postavljanje granica kao feministički čin

Feministički pokreti naučili su nas kako reći “ne” sistemskoj nepravdi, kako reći “ne” patrijarhatu, kako reći “ne” nejednakim plaćama, nepoštovanju i diskriminaciji. Sada je vrijeme da naučimo reći “ne” i svakodnevnim oblicima autonegacije: nepotrebnim obvezama, emocionalnom preopterećenju, perfekcionizmu i potrebi da budemo sve svima.

Postavljanje granica nije znak slabosti. To je čin osobne moći. To je feministički čin, možda i najtiši, ali zasigurno jedan od najvažnijih

Jer feminizam ne znači da morate moći sve. On znači da imate pravo birati što želite. A to uključuje i odmor, tišinu, granicu, distancu. I onu čudesnu, oslobađajuću rečenicu: “Ne, hvala.” Vrijeme je da prestanete spašavati svijet i počnete spašavati sebe.

Vidi sve