Iva Jajčinović: “Najteži dio predstavljali su mi strah i bol koje su osjećali moji najbliži”

Listopad je mjesec posvećen borbi protiv raka dojke, bolesti koja je i dalje najčešće dijagnosticirana zloćudna bolest među ženama u Hrvatskoj. No briga o ženskom zdravlju ne završava na dojkama. Rak maternice, jajnika i druge zloćudne bolesti također su dio stvarnosti s kojom se žene suočavaju. Često o njima govorimo manje, ponekad prekasno, a nerijetko i s nelagodom koja ne bi trebala postojati.

O ženskom zdravlju moramo govoriti otvoreno – zbog sebe, kako bismo bolje osluškivale vlastito tijelo i na vrijeme odlazile na preporučene preglede.

Moramo govoriti i zbog žena koje upravo prolaze kroz liječenje, kojima podrška, razumijevanje i osjećaj da nisu same mogu značiti više nego što možemo pretpostaviti. I naposljetku, zbog toga da rak ne ostane tema o kojoj se šapuće, nego iskustvo o kojemu možemo razgovarati bez srama, nelagode i tabua.

Razgovarali smo s tri divna mlade žene kojima je ovo iskustvo obilježilo jedan period života.

Iva Jajčinović

Ivini interesi otkrivaju svestranu 28-godišnjakinju brojnih zanimacija. Voli ići u kazalište, kuhati nedjeljne obiteljske ručkove te organizirati druženja i večere za prijatelje. Pohađa školu govorništva, a s prijateljicama s kojima je oduvijek voljela razmjenjivati različita viđenja društvenih pojava nedavno je osnovala književni klub. No, iza te svakodnevice ispunjene ljudima, razgovorima i novim interesima krije se i iskustvo koje je njezin život u jednom trenutku značajno promijenilo. Samo tri dana nakon što je položila pravosudni ispit, na lijevoj je dojci tijekom tuširanja napipala kvržicu. Uz podršku zaručnika, obitelji i prijatelja, neočekivana pomoć stigla joj je u obliku lagotice Dane, koja je došla neposredno prije njezine prve kemoterapije. Zbog nje je bila primorana stalno biti vani i u pokretu, što je, kako sada smatra, uvelike pridonijelo lakšem liječenju. Zato je odmilja naziva svojim “terapijskim” psom.

Kako je izgledao Vaš put od prvog znaka da nešto nije u redu do trenutka kada ste dobili dijagnozu? Što se događalo u tim danima, tjednima ili mjesecima, kroz koje ste preglede i odluke prolazili i kako ste se pritom nosili s neizvjesnošću koju takva dijagnoza donosi?

Nakon što sam napipala kvržicu, odmah sam sutradan otišla na UZV dojki, a dva dana poslije na punkciju. Vrlo sam brzo saznala da, citiram, “nalazi nisu dobri” te sam, nadljudskom žrtvom i trpljenjem moje mame, idućih desetak dana više-manje živjela u nekom “blaženom neznanju”. U tom sam razdoblju, među ostalim, uživala na višednevnom vjenčanju prijatelja u Splitu, sve dok rezultati magnetske rezonancije i biopsije nisu dali konačnu potvrdu da se radi o HER2 3+ tumoru veličine 0,9 cm bez zahvaćenih limfnih čvorova. Vijest da imam malignu bolest prenijela mi je moja mama. Kad sam je nazvala i pitala: “Kad ćemo više dobiti te rezultate?”, ona me čekala u kafiću blizu posla. Prihvatila sam to bez neke posebne panike, slušajući koji su idući koraci. Sjećam se da mi je mama tada rekla: “Iva, ti si sada vojnik i tvoj je zadatak odraditi ovu misiju.” Nekako imam osjećaj da je njoj to bilo puno teže reći nego meni prihvatiti.

Što Vam je tijekom bolesti bilo najteže prihvatiti i na koji ste se način nosili s tim iskustvom?

Najteži dio predstavljali su mi strah i bol koje su osjećali moji najbliži, kao i činjenica da moram odgoditi majčinstvo. Zbog toga mi utjehu pruža to što sam na savjet svoje onkologinje zamrznula jajne stanice te to što bez osjećaja grižnje savjesti imam vremena posvetiti se pronalasku svoje profesije i ostvarenju karijere.

Kako ste doživljavali fizičku stranu bolesti i liječenja? Je li se tijekom tog razdoblja promijenio Vaš odnos prema vlastitom tijelu i njegovim mogućnostima?

Smatram da je najneugodniji dio liječenja, koji je, nažalost, neizbježan kad je riječ o pacijenticama u premenopauzi, nagli pad estrogena, što iznimno utječe na spolnost, a na to rijetko tko upozorava. Premda mi je jasno da tim upozorenjem nije moguće spriječiti nuspojave liječenja, vjerujem da je važno pacijentice te dobi s njima barem upoznati, a poželjno ih je i uputiti na mogućnosti kojima bi se takvo novonastalo stanje ublažilo.

Kako su se ljudi oko Vas odnosili prema Vašoj bolesti i je li nešto iz Vaše okoline posebno utjecalo na to kako ste prolazili kroz to iskustvo, bilo kao podrška, bilo kao dodatno opterećenje?

Poučena ne samo ovim, vlastitim iskustvom nego i onim koje je moja obitelj prošla i prije toga, vjerujem da teške situacije u životu pokažu pravo lice ljudi koji te okružuju. Isto tako, svjesna sam da se ljudi različito nose s tuđom nesrećom – neki za nju iskreno mare, a neki od nje bježe, što zbog vlastitog straha, što zbog toga što ne znaju kako joj pristupiti. Zbog toga ih ne osuđujem, premda se ponekad uhvatim kako žalim što ih više ne mogu smatrati svojom podrškom.

Je li tijekom tog razdoblja postojalo nešto što Vam je posebno pomoglo da prođete kroz bolest i liječenje?

Nekoliko stvari. Prije svega, tu su zaruke koje su se dogodile u onom “međuprostoru” – od inicijalne poruke da nalazi nisu dobri do potvrde da se radi o karcinomu. Tu ubrajam i svoju sestričnu Lanu, buduću specijalisticu onkologije, prijateljicu Karlu koja je djelovala kao anđeo čuvar, sestričnu Maju koja je odmah uskočila s kupnjom perike, Tonku koja je prolazila kroz iste stvari kao i ja, kao i obitelj i obiteljske prijatelje koji su pomogli pokriti određene troškove mojeg liječenja. Naposljetku, tu su i sve molitve upućene za moje ozdravljenje. Svjesna sam da su za velik dio toga, uz mog pokojnog tatu Milana, zaslužne moja mama Vera i moja sestra Mia, bez kojih puno stvari u mom životu ne bi imalo smisla.

Kako ste doživjeli trenutak kada ste prvi put dobili potvrdu da je liječenje završilo i da je bolest iza Vas? Kako je izgledalo razdoblje nakon završetka liječenja i povratak svakodnevnim obvezama i životu?

Budući da je moje cjelokupno liječenje u velikoj mjeri preventivno, još ga uvijek doživljavam. Ono traje kroz hormonsku terapiju i supresiju jajničke funkcije – kao dodatno osiguranje da se bolest ne vrati. Svoju zadnju frakciju zračenja dobila sam 12. prosinca 2025. godine, točno godinu dana prije svojeg vjenčanja, stoga želim vjerovati da taj datum označava početak nečeg novog u mom životu.

Mjesec dana od završetka zračenja zatvorila sam bolovanje te vrlo brzo promijenila posao tako da sam u potpunosti promijenila granu prava kojom sam se dotad bavila. S obzirom na to da sam tijekom cijelog trajanja bolovanja bila fizički i društveno aktivna te što nisam dopuštala da u meni prevladaju crne misli, svakodnevici sam se vratila odmorna i spremna pronaći načine na koje ću je uljepšati.

Iva Jajčinović

Je li Vam iskustvo bolesti i liječenja donijelo neku novu spoznaju o sebi i svojem životu? Postoji li nešto što danas radite ili birate drukčije nego prije, recimo, u načinu na koji živite, donosite odluke ili postavljate prioritete?

Zbog povećanog rizika od razvoja osteoporoze zbog terapije, tijekom kemoterapije odlučila sam krenuti u teretanu. Na moje opće iznenađenje, danas ne mogu zamisliti da ne odradim ta dva treninga tjedno. Smatram da mi je redovito vježbanje izrazito pomoglo u tome da se osjećam bolje i fizički i mentalno. Također, cijelo me ovo iskustvo spontano učinilo znatno manje razdražljivom na stvari koje bi prije u meni znale izazvati silnu reakciju. Osjećam da tek sada shvaćam koliko sam prije bila neprestano napeta i pod svojevrsnim stresom i nastojim se više nikad ne dovesti u takvo stanje.

Što biste voljeli da žena koja se danas suočava s dijagnozom poput Vaše prepozna ili pronađe u Vašem iskustvu? Također, kad biste se sa spoznajom koju danas imate mogli vratiti u najteže trenutke bolesti, što biste voljeli da ste tada znali, čuli ili dobili?

Smatram da je svako iskustvo individualno, kao uostalom i svaki pojedinac. Zbog toga želim ukazati na objektivne mogućnosti koje se nude ženama koje se bore s karcinomom dojke. Pri tome mislim na uzimanje klinički dokazanih suplemenata i nošenje hladnih rukavica i čarapa tijekom kemoterapije radi sprječavanja neuropatije, zatim na mogućnost savjetovanja u Farmakološkom savjetovalištu, kao i na – za osjećaj ženstvenosti – neprocjenjivu mogućnost besplatnog iscrtavanja obrva preko udruge Marra Altrui.

U kojim malim, svakodnevnim navikama danas najviše uživate?

Uživam subotom ujutro nakon treninga otići na plac, usput kupiti novine pa ih čitati uz doručak i Radio Sljeme u pozadini ili pak nedjeljom nakon mise otići sa zaručnikom Lukom na koktel prije obiteljskog ručka.

Postoji li beauty ili wellness rutina u koju ste se jedva čekali vratiti ili koja Vam podiže raspoloženje?

Nekako se za vrijeme liječenja moja skincare rutina zamijenila onom kojom potičem što brži rast kose. Kao novost u beauty rutini uvela sam mjesečnu radiofrekvenciju, a volim se povremeno počastiti i aromaterapijskom masažom.

Foto: Dora Šarić