Imaju li i žene pravo na krizu srednjih godina?

Knjigu „Jedi, moli, voli” čitala sam prije gotovo 20 godina, u svojim studentskim danima. U krizi prve ozbiljne ljubavne veze i s „Not a girl, not yet a women” soundtrackom u pozadini, mislila sam da čitam roman svog života i bila uvjerena da razumijem glavnog lika. Bio mi je utjeha i priča o putovanju žene koja upoznaje slobodu. Danas ZNAM da je puno dublje i kompleksnije od toga te da se radi o raspadu života, uvjerenja i očekivanja.

Zapravo, to je roman krize srednjih godina, žene koja puca po šavovima na svim poljima i konačno daje priliku sebi – da se upozna. Bez ograničenja i tuih očekivanja. Čekala je pola života da to učini! Pojam midlife crisis, odnosno krizu srednjih godina u psihologiji definirao je muškarac.

Kanadski psihoanalitičar Elliott Jaques još 60-ih godina prošlog stoljeća promatrao je svoje pacijente, uglavnom muškarce u 40-ima, koji su doživjeli egzistencijalni potres: spoznaju o prolaznosti, gubitku mladosti i smislu života. Kod žena isti taj fenomen tumačio se drukčije: hormonalno, emocionalno i biološki. Njezina kriza bila je simptom, a ne proces. Njegova je bila prekretnica. Kriza kod muškaraca društveno je priznata kao da on “traži smisao”. Žene se i dalje mora opravdati: “Samo je iscrpljena”, “To su hormoni”, “Djeca su narasla pa joj je dosadno.”

Ali istina je jednostavna. Žene imaju jednako pravo na egzistencijalni potres (i pretres) kao i muškarci. I možda, zapravo, još jači razlog za njega. Jer dok muškarac u 40-ima propituje svoje odluke, žena u istim godinama često po prvi put u životu ima priliku čuti sebe i donijeti odluke vođene intrinzičnim potrebama, a ne prema očekivanjima okoline i društva.

FOTO: Launchmetrics

Psihološki mehanizam raspada

Znanost kaže da se kriza srednjih godina javlja izmeu 38. i 47. godine života. To je vrijeme kad se u psihi događa ozbiljan audit. Naš mozak prirodno reevaluira smisao: što sam postigla, što nisam, što još želim. I to nije kvar, nego razvojna faza, ali za mnoge žene taj proces nije introspektivni luksuz, nego emotivni sudar.

Jer nakon desetljeća dokazivanja, multitaskanja i brige za druge, dođe trenutak kad se prašina slegne i shvatiš da si: ili ostala sama sa sobom (jer su djeca odrasla), ili da ti je život ‘prošao’ pred očima, a da uopće ne znaš tko si, što želiš, čemu se tvoja duša veseli.

Možda čak i nije sve sivo ili crno i ono što si godinama gradila funkcionira, ali te ne ispunjava! To nije depresija. To je disonanca između života koji živiš i žene koja si postala.

 U kognitivno-bihevioralnom smislu, mozak ti šalje signal da obrasci koji su te nekoć nosili više ne rade. A ti pokušavaš ignorirati alarm. I onda se dogodi ono što društvo naziva krizom, a što je zapravo pokušaj duše da se vrati sebi.

Hormoni kao saveznici promjene

U istom razdoblju i tijelo kreće u tranziciju i javlja se perimenopauza. Estrogen, koji je desetljećima bio tvoj nevidljivi saveznik, počinje oscilirati. Zajedno s njim mijenja se i serotonin, hormon sreće. Zato odjednom postaneš osjetljivija, nestrpljivija, ranjivija.

Iako se okolini čini drugačije – bez brige – nisi luda! To je samo tvoje tijelo koje sinkronizira ono što psiha već zna: vrijeme je za promjenu.

I tu se događa čudo, ako mu dopustiš. Jer upravo ta hormonalna i psihološka pregradnja otvara prostor za nešto što žene rijetko sebi dopuštaju: introspektivnu iskrenost.

Ono pitanje koje si desetljećima gurala ispod tepiha: Je li ovo stvarno moj život ili samo moja dobra izvedba?

Muškarac u krizi srednjih godina je zanimljiv, a žena – histerična

Žene koje osjete potrebu za promjenom često nailaze na zid neizgovorenih očekivanja:

„Što ti fali?“ „Imaš sve.“ „Budi zahvalna.“ Muškarac, s druge strane, normalno je da svoju krizu manifestira kroz manje ili više stereotipno ponašanje.

Gledamo to u filmovima (i društvu) oduvijek! Sjetimo se filma “American beauty” u kojem Kevin Spacey tumači glavnog lika Lestera i predočuje nam školski primjer krize srednjih godina. U jednom trenutku impulzivno daje otkaz, kupuje crveni auto, počinje trenirati i fantazirati o mlađoj djevojci. Predstavlja nam cijeli paket iz muške perspektive i pokušaj da povrati osjećaj moći, vitalnosti i kontrole. Njegova pobuna je vanjska, fizička i destruktivna, ali se čita kao autentična potraga za slobodom.

Pobuna njegove supruge Carolyn koju tumači genijalna Annette Bening je totalna suprotnost. Ona se na prvi pogled ne raspada, nego se pojavljuje savršeno. Kontrolira kuću, izgled, status, emocije. Njezina kriza je unutarnja, utopljena u perfekcionizam i pritisak da sve izgleda besprijekorno. Ona ne može „pobjeći“, jer društvo ne dopušta ženama da budu nesretne ako su uspješne. Zato njezina verzija krize izgleda poput samodiscipline, ali iza nje stoji očaj. I upravo zato su njezini ispadi kad puca pred ogledalom, udara volan u autu ili viče sama u kući toliko snažni. Tumače se kao histerični ispadi, a zapravo su trenuci istine.

Film i jedno i drugo prikazuje s dozom ironije, ali iza njih stoji sirova, vrlo realna emocija. S psihološke strane, oboje su u istom procesu koji Jung opisuje kao individuation, trenutak kad ego počinje gubiti snagu, a duša traži autentičnost. Ali društvo ih tretira različito: njegova pobuna je romantična, njena nesreća je iritantna.

Film precizno secira ono što i danas vidimo: muškarci smiju izgubiti kompas i tražiti smisao, a žene ga moraju održavati, i to s osmijehom

Kriza kao preimenovana sloboda

Faza skidanja slojeva, odbacivanja uloga koje su nekoć bile premale, ali su se činile sigurne – ne bi trebalo nazivati krizom. Jer ako pogledamo dublje, to je više tranzicija i faza života kad shvatiš da te ništa više ne mora definirati osim tebe.

Srednje godine nisu kraj. One su reset. Emocionalni, fizički, duhovni.

To je vrijeme kad naučiš razlikovati obavezu od želje, očekivanje od potrebe, buku od smisla. U tom smislu, žene u četrdesetima nisu izgubljene nego napokon slobodne pronaći se bez scenarija.

Najdugovječnije istraživanje o sreći, Harvard Study of Adult Development, pokazalo je da je sredina života trenutak kad površno zadovoljstvo opada, ali emocionalna dubina raste, ako joj dopustimo. Drugim riječima, kriza srednjih godina nije znak kraja, nego dokaz emocionalne zrelosti.

Carl Jung je to sažeo jednostavno: „Do 40-e živimo prema očekivanjima. Nakon toga, prema vlastitoj duši.“

Danas, kad ponovno razmišljam o Eat Pray Love, više ne vidim ženu koja je pobjegla, nego ženu koja se probudila. Dok ponovno gledam film American beauty, Carolyn mi uopće nije iritantna. Suosjećam. Razumijem i jednu i drugu. Razumijem frustraciju, potisnutu ljutnju, razočarenja, tugu – cijeli spektar emocija koje nisu imale pravo glasa – ali se sada za njega bore.

Jer žene imaju pravo na krizu jednako kao i na rast, na sumnju jednako kao i na uspjeh. Muškarci u krizi često traže novi početak, a žene po prvi puta nalaze svoj vlastiti. I koliko god se činilo bolno, ako dopustiš da se ona manifestira – „kriza“ srednjih godina je najbolje što ti se može dogoditi. To nije samo nova karijera nego jedan posve novi odnos koji možeš izgraditi sama sa sobom: puno nježniji, snažniji, hrabriji.

Ja svojoj krizi srednjih godina kažem: BRING IT ON! Jedva čekam vidjeti kamo idemo.