Ivana Belić za Marie Claire o multiploj sklerozi i eco-friendly modi

Kao voditeljica strateških komunikacija u REGEA-i, Ivana Belić godinama se bavi pitanjima klimatskih promjena, energije i društvene odgovornosti, ali i načinima na koje te velike teme utječu na našu svakodnevicu. Kroz svoj rad nastoji složene stručne teme približiti široj javnosti te potaknuti promišljanje o ulozi pojedinca, institucija i gospodarstva u stvaranju otpornijeg društva. U razgovoru za Marie Claire govori o izazovima suvremenog društva, osobnoj odgovornosti, ali i iskustvima koja su utjecala na njezin profesionalni i privatni pogled na život.

Često govorite da bi bilo učinkovitije govoriti o “normalnom” ponašanju u društvu koje se suočava s klimatskim promjenama?

Društvo koje se suočava s klimatskim promjenama u velikoj mjeri i dalje se ponaša po principu business as usual – kao da se ništa ne događa. Uzmimo konkretan primjer: većina suvlasnika u zgradama ne vodi brigu dalje od, eventualno, svog stana – sve do trenutka kad olujni vjetar otrgne krov koji desetljećima nitko nije održavao. Normalno ponašanje, u ovom slučaju, podrazumijevalo bi odnos prema zgradi u kojoj živiš kao prema vlastitom domu: redovito održavanje, briga, osobna odgovornost. Pitanje koje bi svaki stanar trebao sebi postavljati jest – što ja mogu napraviti da živim sigurnije i bolje te da ne ostavljam problem susjedu? Isto vrijedi i za promet. Je li normalno da nam cestama voze tehnički neispravni automobili? Naravno da nije – ali voze. Je li normalno da dio stanovnika Zagreba još uvijek grije domove na kruta goriva? Naravno da nije – ali griju. A sve to zajedno proizvodi visoku razinu onečišćenja zraka koji svakodnevno udišemo.

To je ono na što mislim kad govorim o “normalnom ponašanju” – ne o nekoj utopiji, nego o vraćanju temeljne odgovornosti prema prostoru u kojem živimo, zraku koji dijelimo i ljudima s kojima živimo. Klimatske promjene nisu samo problem koji dolazi izvana, često su odraz onoga što smo već odavno prestali raditi dobro.

U svom radu u REGEA-i svakodnevno prevodite složene teme energije i klime u jezik koji je razumljiv široj javnosti. Koja je, po Vašem iskustvu, najčešća zabluda koju ljudi imaju o održivosti?

Održivost je tako dalek pojam i trudim ga se, koliko god to mogu, izbjegavati. Na riječ “održivost” odmah se pomisli na nešto skupo, daleko, komplicirano – nešto što se tiče velikih korporacija, međunarodnih sporazuma ili ljudi koji imaju vremena i novaca baviti se takvim stvarima. To je, zapravo, i najveća zabluda: da je briga o energiji, prostoru i okolišu nešto dodatno – nešto što radiš ako imaš viška vremena i resursa, a ne nešto što je duboko vezano za svakodnevni život i osobni interes. Najčešće što čujem jest: “To je preskupo.” I razumijem odakle ta reakcija dolazi. Ali u svom radu svakodnevno vidim suprotno – da su, recimo, ulaganja u energetsku obnovu zgrada dugoročno jeftinija od vječnog krpanja računa za struju i grijanje. Da dobra izolacija nije luksuz, nego osnovna kvaliteta stanovanja. Da automobil koji troši manje nije ekološka izjava, nego financijska odluka. Druga velika zabluda je ta da pojedinac ne može ništa promijeniti. Da su problemi preveliki, a oni premaleni. No upravo
u toj rezignaciji leži najveći problem – jer kad se dovoljan broj ljudi odrekne odgovornosti, ostajemo s krovovima koji padaju, zrakom koji ne možemo udisati i računima koje nitko ne može platiti.

U modnoj industriji i pojam “odgovorne mode” postao je gotovo svakodnevan. Kako u praksi prepoznajete razliku između stvarnih promjena i onoga što je više dio marketinške priče?

Za početak moramo postati svjesni da je gotovo svaki naš oblik rada i djelovanja danas štetan za ovaj planet. I to nije razlog za paniku ni rezignaciju – nego za iskrenost. Jer tek kada to prihvatimo, možemo početi postavljati prava pitanja. A ta pitanja, po meni, nisu je li ova marka održiva – nego dva puno osobnija: Što je meni kao pojedincu stvarno potrebno i gdje ću pronaći robu koja je napravljena na način kojem mogu pogledati u oči?

Greenwashing prepoznajem upravo tamo gdje te nitko ne pita ta pitanja. Gdje ti se nude lijepe slike prirode i riječ “eko” u nazivu – ali bez ikakvog odgovora na to tko je to sašio, u kojim uvjetima i koliko će trajati. Stvarna promjena izgleda drukčije.

Manje glamurozno. Brend koji radi stvari kako treba neće imati novu kolekciju svaki mjesec. Reci će ti zašto nešto stoji koliko stoji. I neće te nagovarati da kupiš više nego što ti treba. To je, po meni, jedini pouzdan filter. Ne smijemo zaboraviti da je priča o klimatskim promjenama i zelenoj transformaciji, u svojoj osnovi, priča o lokalnom. Prednost treba dati našem dizajnu, našim krojačima i svemu onome što možemo nabaviti kod kuće. Jesmo malo tržište i rijetki su oni koji to danas cine – ali upravo zato svaki takav izbor ima težinu.

FOTO: Matej Pašalić

Kako danas gledate na beauty industriju – više kao dio problema ili kao prostor koji može potaknuti promjene u navikama i vrijednostima?

Beauty industrija je tek priča za sebe. Prijateljica koja se preselila na Bali pričala mi je što se sve tamo radi kako bi mi na Zapadu imali različite kreme – za čiju se proizvodnju svake godine uništavaju tisuće hektara prašume, zajedno sa staništima već ugroženih vrsta. Problem je golem i strukturalan. Ali istovremeno, upravo zbog toga što je toliko blizu svakodnevnom životu – jutarnja rutina, police u kupaonici – ima potencijala da pokrene stvarne promjene u navikama. Kad netko shvati što se krije iza omiljenog proizvoda, to ga možda potakne na promjenu načina na koji kupuje. Možda sam previše naivna i još uvijek vjerujem u zdrav razum – ali smatram da konkretne odluke počinju s informacijom.

Koliko po Vašem mišljenju u cijeloj priči nosi pojedinac, a koliko sustav – gdje završava osobna odgovornost, a gdje počinje odgovornost industrije i politike?

Uvijek volim govoriti o osobnoj odgovornosti i podizati svijest o tome koliko smo mi “mali” ljudi zapravo moćni. Mi smo ti koji stvaramo tržište svojim svakodnevnim izborima. Ako nam politika ne daje okvir u kojem ćemo djelovati, onda smo mi ti koji moramo stvoriti preduvjete da nam se taj okvir stvori. Riba uvijek smrdi od glave – ali promjene se mogu početi događati i od repa. Kada to shvatimo i kad si damo za pravo, bez prilagođavanja glasnim manjinama, počet će se događati promjene i u našem društvu.

Postoji li neka svakodnevna navika koju bi većina ljudi mogla promijeniti već sutra, a da pritom to osjete i kroz vlastiti novčanik i kroz manji utjecaj na okoliš?

Vjerujem da nikoga neće stajati ako prestane bacati smeće, ako sortira otpad, ne baca hranu, nego bolje planira; ne baca odjeću, nego je daruje; poveze kolegu do posla ako može – ili ponekad jednostavno izabere javni prijevoz ili bicikl. Male promjene čine značajne razlike.

Danas smo zatrpani informacijama i upozorenjima o klimatskim promjenama. Kako Vi pristupate komunikaciji te ozbiljnosti, a da ljudi ne ostanu paralizirani ili umorni od teme?

Priču svakako treba lokalizirati. Koliko snažno i koliko dugo možemo stvarno suosjećati s ljudima koje je pogodila klimatska nepogoda u, primjerice, Španjolskoj? Koliko ljubavi uspije na daljinu? Tako je i s klimatskim promjenama – dok ih ne osjetimo u svom dvorištu, na svom računu, u svom gradu, ostaju apstraktne i tužne. Svaku priču treba gledati i kroz emocije. Ne kroz strah i katastrofu, nego kroz ono što ljudi već vole i žele zaštititi – svoj kvart, svoju djecu, svoje zdravlje. Strah paralizira, a briga pokreće. I treće – temu treba normalizirati. Teškim riječima i novim definicijama izgubili smo dobar dio populacije, a riječ “zeleno” pretvorili smo u politički pojam. To nam se komunikacijski nije
smjelo dogoditi. Klimatske promjene nisu tema ni ljevice ni desnice – one se tiču i utječu na svakoga od nas, bez iznimke, i tako ih treba i komunicirati.

FOTO: Matej Pašalić

Javno ste govorili o svojoj dijagnozi multiple skleroze. Je li to iskustvo promijenilo način na koji razmišljate o otpornosti, prilagodbi i planiranju budućnosti – osobno i profesionalno?

Odlična poveznica – i da, naravno da jest. Život s autoimunom bolešću je prilagodba, i to gotovo svakodnevna. Multipla skleroza izrazito je neobična bolest – svakoga pogađa drukčije, a i svaki dan je drukčiji. Jedan dan možeš sve, drugi dan ni upola. U tome, zapravo, i leži najveća lekcija o otpornosti – ona nije u tome da ne padneš, nego da pronađeš novi kut iz kojeg si bolji. Užasno je teško, ali može se. Što se tiče prilagodbe – izgubila sam multitasking, ali dobila sam fokus.

Multipla me resetirala i vratila na tvorničke postavke. Dala mi je sporiji život koji bismo, iskreno, svi trebali živjeti. Naučila sam slušati tijelo, naučila sam reci ne” i naučila sam stati. Cijeli svoj život stavljala sam druge ispred sebe – danas to više ne radim.