Moda i moć: zašto političarke i direktorice često biraju iste krojeve?

U današnjem svijetu u kojem su poruke sve češće neverbalne, odjeća ima zadatak govoriti ono što riječi možda ne smiju ili ne mogu. Kad žena uđe u prostoriju kao premijerka, predsjednica uprave ili direktorica međunarodne korporacije, njezina silueta više nije samo osobni stilski odabir – ona je politička izjava, strateški alat i društveni komentar.

U sferi u kojoj je vizualna komunikacija nerijetko moćnija od verbalne, nije slučajno da visoko pozicionirane žene, bez obzira na zemljopisni ili ideološki kontekst, sve češće posežu za sličnim modnim formulama: strogo krojenim sakoima, neutralnim bojama, funkcionalnim haljinama, zatvorenim cipelama, nenametljivim nakitom.

No ono što izvana izgleda kao modna monotonija zapravo je izraz sofisticirane ravnoteže između autoriteta, pristupačnosti i rodnih očekivanja

Ovaj fenomen, koji se najjasnije iščitava u garderobama žena poput Christine Lagarde, Ursule von der Leyen, Obamine bivše savjetnice Valerie Jarrett, pa čak i ikona poput Hillary Clinton ili Sheryl Sandberg, ne tiče se samo estetike, već duboko ulazi u područje društvenih kodova, rodne politike i semiotike moći. Zašto, dakle, žene na vrhu piramide moći, političke ili korporativne, tako često biraju iste krojeve? Je li riječ o neslužbenom dress codeu za žensku moć ili je u pitanju instinktivna samoobrana od predrasuda i dvostrukih standarda?

INSTAGRAM: @INSTAGRAM: @sherienboni

Uniforma moći: kad sako nije samo sako

U tradicionalno muškom svijetu politike i biznisa, odijevanje žena uvijek je bilo (i ostalo) minirano strogim pravilima. Sako, taj gotovo ritualni predmet moćnog odijevanja, postao je univerzalni simbol kontrole, preciznosti i “pristojne agresije”. Žene koje se odlučuju za strogo krojene jakne i strukturirane kostime nisu nužno bez mašte, već su naučile govoriti jezikom koji su društvene strukture već definirale kao “ozbiljan”, “odgovoran”, “kompetentan”. Kad muškarac dođe na sastanak u sivom odijelu, on je profesionalan. Kad žena dođe u cvjetnoj haljini, pitanje je hoće li je itko slušati.

Zato je tzv. uniforma moći, jednostavne linije, zatvoreni izrezi, ravne hlače, minimalna paleta, postala svojevrsni oklop

On štiti od predrasuda, ali i signalizira spremnost. Taj oklop nije puka mimikrija muške moći. On je rafinirani, često frustrirajući balans između toga da se ne izgubi vlastiti identitet i da se ne izazove nepotrebna sumnja u profesionalnu sposobnost. Drugim riječima, žena u moći mora izgledati dovoljno autoritativno da bude ozbiljno shvaćena, ali ne toliko upečatljivo da njezina odjeća postane vijest.

Krojevi koji ne viču: poruka kontrole u detalju

Kad Angela Merkel desetljećima nosi varijacije istog kostima u različitim bojama, ili kad Kamala Harris bira gotovo identične kombinacije tamnih odijela i bijelih bluza, to nije slučajnost, nego strategija. Riječ je o pokušaju da se s modnog aspekta izbaci sve što bi moglo postati distrakcija. Poruka mora ostati jasna:  “Ovdje sam da govorim, odlučujem i djelujem, a ne da vas zabavljam teksturama i volanima.”

Takav minimalizam, koji u sebi ipak nosi preciznost, nikako nije siromašan ili lišen stila

Upravo u toj suzdržanosti skriva se elegancija. To su komadi koji su pažljivo krojeni, često vrhunske kvalitete, izrađeni tako da traju i, što je važno, ne podliježu sezonskim trendovima. Jer žena koja upravlja milijardama ili vodi državu jednostavno nema vremena, a ni interesa, za Instagram trendove.

Ova estetika traje upravo zato što ne ovisi o prolaznosti. U tom smislu, modni izbori žena na vlasti su paradoksalno istovremeno suvremeni i bezvremenski. Kao što Chanelova mala crna haljina nije stvar mode nego statement, tako je i dobar crni sako u ormaru političarke puno više od odjeće. On je čista moć, krojena na miru.

Rodna očekivanja i modni kompromisi

Naravno, cijela priča ne bi bila potpuna bez osvrtanja na dvostruke standarde. Jer koliko god žene pokušavale svladati “ispravan” modni ton u javnom prostoru, i dalje ostaje činjenica da su daleko više pod povećalom nego njihove muške kolege. Muški političari mogu nositi jedno te isto odijelo cijelu kampanju i nitko to neće primijetiti.

Kad žena dvaput zaredom odjene istu haljinu, to postaje modna priča. Ili čak – skandal

Ta medijska disproporcija ne ostavlja puno prostora za eksperiment. Zato se visokopozicionirane žene, čak i kad imaju snažan osobni stil, nerijetko odlučuju za uniformiranost. Jer svaka “drskost”, poput crvene haljine, čipke ili neobičnog kroja, može biti pogrešno interpretirana kao frivolnost ili emocionalna nestabilnost. A u svijetu u kojem je ženama ionako često uskraćena pretpostavka stručnosti, modna neutralnost postaje obrambeni mehanizam.

Stil kao alat strategije, a ne samo estetike

Moda u ovom kontekstu nije površna, već funkcionalna. To nije pitanje ljepote, nego kontrole narativa. Žena koja bira sivi sako možda ne želi biti zapažena, ali želi biti shvaćena. CEO-ica u jednostavnoj midi haljini i balerinkama šalje poruku dostupnosti, dok istovremeno drži profesionalnu distancu.

Političarka u tamnoplavo obojenom kompletu projicira stabilnost, odlučnost i hladnokrvnost

S druge strane, kad takva žena odluči izaći izvan tog modnog koda, kao što je to znala činiti Michelle Obama s uzorcima i bojama, ili Jacinda Ardern s autohtonim novozelandskim detaljima, to više nije samo stil, već signal promjene. No za takav iskorak potrebna je karizma, jak medijski kapital i, ne manje važno, izgrađena baza političke sigurnosti.

Moda moći jezik je koji ne prašta pogreške

Na kraju, kad govorimo o modnim odabirima političarki i direktorica, ne govorimo o ukusu, nego o jeziku. To je kod koji se uči kroz praksu, kompromis i često kroz borbu. Žene na vlasti znaju da njihov izgled nije privatna stvar, nego javna poruka.

A poruke, kao i svaka dobra retorika, moraju biti promišljene, točne i dosljedne

Zato isti krojevi nisu dosada – oni su alat. Iza svakog klasičnog sakoa, svake zatvorene cipele i svake neutralne boje, skriva se jedna tiha, ali moćna izjava: “Znam što radim. I nemam namjeru opravdavati se za to.”