Iverpanovi Organoidi budućnost su uređenja doma: Prirodne, a tako chic, ove površine dobile su novi look
Organoidi su izrađeni od prirodnih vlakana i smola bez štetnih dodataka. Sad su dostupni i u očaravajućim novim kombinacijama
Promjena na čelu jedne od najutjecajnijih modnih kuća današnjice
U vremenu kada su modni dizajneri postali više stratezi nego sanjari, a brendovi se redefiniraju sa svakim osvježavanjem feeda, odlazak Jonathana Andersona iz modne kuće Loewe ne može se promatrati tek kao promjena kreativne palice.
To je kraj jedne izuzetne epohe i početak nečeg sasvim novog. Potencijalno uzbudljivog, ali svakako neizvjesnog.
Anderson je u više od desetljeća koliko je proveo na čelu Loewea, uspio ono što je za mnoge modne direktore još uvijek misaona imenica: transformirao je nekadašnju španjolsku luksuznu kuću poznatu po koži i tihoj eleganciji u globalni kulturološki fenomen, balansirajući između intelektualnog luksuza i Instagram-generacijske poželjnosti.
Njegov odlazak, potvrđen ranije ove godine, izazvao je ne samo iznenađenje, već i pitanje koje sada visi u zraku modnih salona, showroomova i Slack kanala industrijskih insajdera: što sada čeka Loewe?
Posebice s obzirom na to da brend ulazi u novu fazu pod vodstvom dizajnerskog dua Jack McCollough i Lazaro Hernandez, poznatih po svom radu na brendu Proenza Schouler.
Kada je Jonathan Anderson 2013. preuzeo Loewe kao kreativni direktor, modna kuća bila je gotovo relikt prošlih vremena. Cijenjena, ali zaboravljena, otmjena, ali dosadna. No pod Andersonovim vodstvom, Loewe je postao sve ono što današnja moda želi biti: misaona, ironična, vizualno moćna i kulturološki relevantna.
Kombinirajući avangardne siluete, izbrušenu tehniku izrade i sklonost kulturnim referencama (od japanske keramike do španjolskih modernista), Anderson je od Loewea stvorio brend koji je govorio tiho, ali sezao daleko. Njegove revije postale su misaoni eksperiment, a komadi poput Puzzle torbe, pletenih skulpturalnih haljina ili predimenzioniranih vunenih kaputa s neobičnim proporcijama, statement objekti želje.
Ne treba zaboraviti ni Andersonovu genijalnu sposobnost interpretacije maskuliniteta kroz Loeweovu mušku liniju, čineći od “čudnog” novog standard ljepote. I sve to uz marketing koji je umjesto tradicionalne luksuzne priče nudio gotovo konceptualni narativ, stvarajući tako brend koji su podjednako voljeli modni puristi i digitalni trendseteri.
Jednom riječju – izazov. U više riječi, jedan od najosjetljivijih trenutaka u recentnoj povijesti modne industrije. Anderson nije samo “radio za Loewe”, on je bio njegova jezgra, njegov temeljni ton i intelektualni puls.
Njegov odlazak ostavlja prazninu koju nije lako popuniti, jer on nije bio dizajner koji se uklapa u trendove. On ih je stvarao.
Za Loewe, koji je pod okriljem LVMH-a, ovo je trenutak kada se mora pažljivo balansirati između kontinuiteta i svježine. Brend ima sve resurse da nastavi biti relevantan, ali bez Andersonove lucidne vizije, postoji rizik od estetske dezorijentacije ili (još gore) konformizma. A ako nešto Loewe nikada nije bio pod Andersonom, to je upravo konvencionalan.
Kada su Jack McCollough i Lazaro Hernandez, osnivači njujorškog brenda Proenza Schouler, potvrđeni kao novi kreativni direktori Loewea, reakcije modne zajednice bile su pomiješane. S jedne strane, riječ je o izuzetno talentiranom dvojcu koji je oblikovao njujoršku modnu scenu od ranih 2000-tih, poznat po strukturiranosti, sofisticiranosti i spoju američke funkcionalnosti s europskom profinjenošću.
S druge strane, Loewe pod Andersonom nije bio samo modni brend, bio je konceptualni projekt. McCollough i Hernandez sada imaju zadatak da taj projekt redefiniraju na svoj način, a da ne izgube suštinu. Njihov dizajnerski rukopis dosad nije bio ni približno apstraktan ili eksperimentalno skulpturalan kao Andersonov. Njihove kolekcije za Proenzu često su bile pragmatične, estetski smirene, ali nikad nepretenciozno luksuzne.
Hoće li takva estetika uspjeti u Loeweovom univerzumu, koji traži više filozofije nego forme?
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Loewe sada postati “nosiviji”, manje kontemplativan, a više tržišno orijentiran. Ili će, pak, novi kreativni dvojac uspjeti nadograditi Andersonovu arhitekturu novim sadržajem, a da ne sruše njezine temelje.
Jedno je sigurno, Loewe više neće biti isti. I to ne mora biti loša vijest. Moda, uostalom, ne voli stagnaciju, a najveći brendovi oduvijek su znali iskoristiti prijelazne trenutke za svoju renesansu. No taj prijelaz mora biti promišljen, dosljedan i hrabar.
Jer ako nas je Jonathan Anderson ičemu naučio, onda je to da moda može biti pametna a da ne izgubi na ljepoti, i da luksuz ne mora biti bučan da bi bio moćan. Na Jacku i Lazaru je sada da pokažu može li Loewe ostati Loewe i bez Andersona.