Kolumna Aleksandre Dojčinović: Počinje li “nova godina” zapravo na jesen?

Zar nije već pomalo smiješno kako iz godine u godinu 1. siječnja svi kolektivno odlučimo postati nove osobe. Nova godina, novi mi. Nova teretana. Nova prehrana. Nova rutina. Novi rokovnik koji već oko 15. siječnja ne znamo gdje smo ga ostavili. Ta zarazna potreba da oko važnog datuma postanemo netko drugi  nešto je kao dijeta od idućeg ponedjeljka, koja najčešće taj dan doživi odgodu za onaj idući jer se dogodi cheat day koji nitko nije planirao. A mogao je da je sve počelo onaj dan kada smo krenuli razmišljati da je vrijeme za promjenu, a ne u taj nesretni idući ponedjeljak.

Nova godina u rujnu

Ja imam drugu teoriju. Nova godina za mene počinje 1. rujna. Ljeto je polako gotovo, godišnji je potrošen, koža još uvijek ima onu lijepu boju zbog koje mislimo da smo emocionalno stabilnije nego što jesmo. Nema, doduše, vatrometa, nema šampanjca, odbrojavanja, samo mi, nešto odmornije i s jasnom željom da možda ipak možemo neke stvari napraviti drugačije. Sada i ne sve, samo neke. Jer ne trebamo, kao što se ustaljeno misli, sasvim novi život preko noći, već novu, zdravu naviku zbog koje ćemo se napokon osjećati bolje.

Vrlo često, naravno krivo, unutarnji rad nam zvuči kao nešto što bi trebalo zahtijevati život prepun beige estetike, sa savršeno uređenom kućom, besprijekorno aranžiranim tanjurima na stolu sa svijećom ili cvijećem koji koštaju više od mjesečne košarice jedne četveročlane obitelji. U stvarnosti bi to trebalo značiti samo privilegiju da dvadeset minuta sjedite u tišini dok vam mozak proizvodi sadržaj za koji niste tražili pretplatu. Ja tako, recimo, meditiram na mahove. Znam da mi to paše, ali opet taj ritual povremeno svjesno preskočim jer mi se, eto, ne da. Ili danima slušam audio snimke Joea Dispenze, kojeg obožavam, a onda se neko vrijeme ne sjetim da postoje jer… život, obveze, dijete, kuća, drugi prioriteti, lijenost… Onda se nakupi stres i ja se sjetim da bih sve to trebala opet, oprostim si i krenem iznova. Trudim se to raditi bez drame, bez osjećaja krivnje da opet nisam uspjela u naumu da ustrajem, samo krenem ponovno jer sam s godinama shvatila da je znati vratiti se zdravim navikama također vrlina. Zato, ako vam se dvadeset minuta koliko traju Dispenzine meditacije čini puno, pogotovo zato što je otpor česta nuspojava meditacije, krenite s nečim manje ambicioznim, pet do deset minuta mira je sasvim dovoljno za početak. Vidjet ćete da čak niti to nije nimalo lako. MIsli lutaju u ono što bismo trebali raditi umjesto toga i mir je samim time na kušnji. S druge strane, to je prilika da čujemo vlastite misli, a s njima se, kao što znamo, ponekad nije lako družiti.

pročitajte još

Savršeno štivo za chic jesen: Novi broj magazina Marie Claire stigao je na kioske

Jedna stranica je također čitanje

Volim knjige.Kupujem ih, slažem za dane kada ću imati vremena, preporučujem ih ili uzimam na tuđu preporuku. I onda ih ne čitam… Odnos s knjigom je možda jedan od mojih najtransparentnijih odnosa u životu. Istina je da u posljednje vrijeme teško pronalazim vrijeme za čitanje pa sam napravila ono što inače radimo kada nemamo vremena: smanjila sam očekivanja. Ponesem knjigu na posao i u pauzi pročitam – jednu stranicu. Jednu. Ako taj dan pročitam deset – bravo ja. Ali ako pročitam i tu jednu – također odlično. Jer ne trebamo spektakl, trebamo naviku da radimo na sebi. Pet minuta meditacije. Jedna stranica dobre knjige. Jedan podcast. Jedno dobro djelo i dan nije potrošen uludo. Ne moramo svaki dan naučiti neku novu vještinu ili se prihvatiti nečeg zahtjevnog, možemo za promjenu samo otići na kavu u novi kafić ili raščistiti dio ormara koji već dugo namjeravamo osloboditi za nešto novo. I to se itekako računa kao self help.

Podcast umjesto još jedne pjesme koju znamo napamet

Podcasti su, recimo, sjajna stvar za slušanje u autu. Tako ja radim, ujutro, na putu do posla i popodne, na putu s posla. Umjesto  uvijek iste glazbe na radiju. Nedjeljom, ako sam kod kuće, volim se rano probuditi i čak pogledati podcast s tematikom koja me zanima.To je moj mali prozor prema nečemu novom. A možda nam upravo to treba. Ne još jedan projekt ili još jedna lista, samo malo svježih ideja.

Prvo riješi ono za što imaš najmanje volje

U poslu se svakodnevno susrećem s raznim izazovima i s vremenom sam shvatila da mi najviše odgovara jedna vrlo jednostavna metoda koja kaže: Konkretiziraj! Zato ujutro, dok sam još svježa i puna elana, odradim ono neophodno. Nakon toga odaberem jedan konkretan zadatak i ne puštam ga. Naravno i meni se dogodi da nešto odgađam napraviti iz straha od suočavanja s problemom, ali ako sam fokusirana i odlučna, naj

ešće te naizgled nerješive probleme najbrže riješim. A zapravo sam samo napravila ono što sam trebala napraviti prije tri dana. Jer odgađanja problema ne pomogne da oni nestanu, već nam se najčešće nakalemi još koji. Zato vrijeme treba koristiti mudro, da nam se ne događaju dani kada radimo osam sati, kada smo nevjerojatno zauzeti, ali na kraju dana smo i dalje u zaostatku sa svime. Jer biti zauzet nije isto što i biti učinkovit.

Razdvojimo jednom zauvijek: izazov i situaciju

Ovo mi je jedna od najvažnijih stvari koju sam tek nedavno stvarno shvatila. Izazov – ili problem, kako ga većina voli zvati – jest nešto na što možemo utjecati. Možemo ga riješiti, ublažiti, promijeniti… Situacija je nešto drugo. I tu žene često upadnu u zamku. Preuzmemo odgovornost za sve, za svoje emocije, za tuđe emocije, za djecu, partnera, posao, roditelje, za to kako se netko drugi osjeća. I onda dolazi do burnouta jer zaboravljamo gdje smo u tome svemu mi. Zato se volim držati one: Preuzeti ću kontrolu samo za ono što mogu kontrolirati. Ostalo ću pokušati prihvatiti. I, molim vas, dajte si malo kredita. Ne moramo baš sve mi.

Druga smjena počinje kada prijeđemo kućni prag

Jer naš radni dan ne traje samo dok smo na poslu. Rad je i kući, samo se promijenilo mjesto radnje. I žene koje ne rade – rade. Jer imati privilegiju biti sto posto posvećen kući i obitelji je rad koji je u nas malo na cijeni, što nije fer. Taj drugi dio dana, kada počinje druga smjena, ona s ljudima koje najviše volimo, za mene je neprocjenjiva. Ali i zahtjevna. Jer djeca trebaju pažnju. Partner treba prisutnost. Kuća treba nešto. Mi trebamo nešto. I zato mi se sviđa ideja da, kada prijeđemo kućni prag, mentalno kažemo: Okej. Novi je dan. Ne nosimo ured za stol. Ne odgovaramo na mailove između dvije dječje rečenice i ne gledamo u telefon dok nam dijete objašnjava nešto što nama možda zvuči potpuno nevažno, a njemu je upravo najvažnija stvar na svijetu.

Kažu da je djeci dovoljno dvadesetak minuta potpune posvećenosti dnevno. Dvadeset minuta. Bez telefona, multitaskinga. Samo ti i dijete. Pitaš: “Hej, što bismo sada mogli raditi?” I pustiš njega ili nju da odluči. Svi imamo tih dvadeset minuta, čak i mi koje smo uvjerene da nemamo niti dvadeset sekundi.

Ne treba vjerovati svemu što mislimo

Jer naše misli mogu, preuzmu li kontrolu nad nama, biti prilično opasne. “Ne stižem, nisam dovoljno dobra, sve moram sama, opet nisam uspjela, nemam vremena”. Koliko nam je ovo samo puta prošlo glavom. Na dnevnoj bazi čak sve navedeno. Život bi nam bio neusporedivo lakši kada bi mogli ne vjerovati svakoj misli koja nam se pojavi u glavi. Kada bismo im mogli promijeniti predznak. I reći si: “Ok, danas nisi stigla, nastaviti ćeš ujutro.” Biti zahvalan na prilici da imaš odgovornost nešto raditi je već samo po sebi uspjeh i to bi trebalo tako gledati. Pred spavanje pokušati, kao što ja radim već neko vrijeme, nabrojati šest stvari na kojima smo taj dan zahvalni. Nekad mi ide lako. A nekad sam toliko umorna da moj popis zvuči otprilike: Zdravi smo, zdravi su mi najbliži, pojela sam dobar ručak, imam svoj dom i svi smo tu. Jer ne moram svaki dan zahvaljivati na šest spektakularnih dostignuća, već je sasvim dovoljno prepoznati i valorizirati ono što već imamo.

Nije sve što nismo završili neuspjeh

Željeti više čitati,  putovati, redovno vježbati, biti mirnija. To su želje. A cilj počinje tek kada one postanu dovoljno konkretne, gotovo opipljive. Cilj bez okvira ostaje samo lijepa rečenica koju smo zapisali u novu bilježnicu. A onda dolazi najdosadniji, ali možda najvažniji dio – ustrajnost. Pa još malo ustrajnosti. Pa još malo. Sve dok ona ne postane zdrava navika, kada ono što smo prije morali sami sebe nagovarati da napravimo, počnemo raditi gotovo automatski. I da, smiješ odustati. Ovo je možda najvažnija stvar koju bih voljela da žene ćešće čuju. Smiješ promijeniti cilj. Smiješ se predomisliti, poželjeti nešto drugo. Smiješ zaključiti da ono što si željela prije pet godina danas više nije ono što želiš. Ja svoje ciljeve često preispitujem. Jer se i ja mijenjam. Imam i svoje velike nedovršene projekte. I poslovne i privatne. Evo, u deset godina sam dvaput započela i nikad dovršila renovaciju kuće onako kako sam zamislila. Prije bi me to pojelo. Danas znam da sam imala druge prioritete. Zato nije sve što nismo završili neuspjeh.

U raspored stavite i život

Ručak s prijateljicama jednom tjedno, bez obzira na težinu tih dana. To, recimo, ne samo da ne propuštam, nego se potrudim i da ga organiziram. Kratko putovanje, kava, šetnja, nešto novo, ono malo vremena samo za sebe s početka priče i spoznaja da ne moramo prvo završiti sve obaveze na svijetu da bismo si dopustile nešto lijepo. Jer to se nikada neće dogoditi. Obaveze su, naime, vrlo dobro organizirane i imaju tendenciju razmnožavanja. Naučimo razlikovati ono što možemo promijeniti od onoga što moramo prihvatiti. Napravimo ono što je važno. Pustimo ono što nije naše. I ne zaboravimo usput živjeti. Jer ako sve drugo zakaže – postoji ručak s prijateljicama. I, iskreno, mnoge se stvari riješe upravo tamo.