Iza kamere, ispred svog vremena: Redateljica Hani Domazet

U industriji gdje dominira muški ritam, Hani Domazet ističe se svojom kreativnošću preciznošću, ustrajnošću i vizijom. Režira reklame za nogometne klubove, glazbene spotove i najveće kampanje koje osvajaju prestižne nominacije, poput one za Cannes Lions. Istovremeno, njezini kadrovi nisu samo tehnički savršeni – u njima se osjeća osobna nota, emocija i iskustvo žene koja zna što želi ispričati. U ovom intervjuu govori o stvaranju u prostoru koji se još uvijek mijenja, o tome što jednoj redateljici treba da opstane u (i dalje) “muškom svijetu”, kako izgleda režirati svijet muškaraca iz ženske perspektive te kako se majčinstvo i intuicija mogu pretvoriti u njezine najveće kreativne prednosti.

FOTO: Aleksandar Selak

Hani Domazet za Marie Claire Hrvatska: “Danas govorim univerzalnijim jezikom, ali i dalje sam to uvijek ja”

Kad se osvrneš na početke svoje karijere, kakva si tada bila kao redateljica, a kakva si danas? Što se u tvom pogledu i pristupu promijenilo?

Iskreno, prije sam bila puno više art, a mainstream mi je bio manje zanimljiv. Bila sam alternativnija. Danas govorim univerzalnijim jezikom, ali i dalje sam to uvijek ja,  samo danas znam jasnije što želim reći i kako. Storytelling mi je postao precizniji, jednostavniji i dublji.

Kako izgleda režirati svjetove koje tradicionalno percipiramo kao “muške”, poput reklame za nogometni klub, iz perspektive žene? Misliš li da publika osjeti tu razliku, makar intuitivno?

U mom slučaju, budući da imam već jako puno iskustva, publika zasigurno ne može detektirati da su moji sportski ili drugi komercijalni spotovi djelo redateljice, i to mi niti nije cilj. Kad sam završila u svijetu marketinga, a sad i sporta, vrlo svjesno malo sam maknula “sebe” i estetiku iz svojih ranijih, art-house radova. U novom teritoriju s novim ljudima uvijek pokušavam utišati ego i slušati što točno projekt treba. Ipak, kad osjetim dobar moment, vrlo jasno dajem svoj potpis i na klijentove radove.

FOTO: Aleksandar Selak

Ne ulazim s idejom da nešto “ženski” obojim, nego da što preciznije pogodim ton, ritam humor ili emociju koju traži konkretan klijent, kao i kontekst. Kad uspostavim s nekim brendom vrlo jaku komunikaciju i međusobno povjerenje, tada si možemo za određene projekte dopustiti više slobode – bolji autorski pristup, poneki osobniji i emotivniji ili ironičniji ton, čak i razigranost ili subverzivnost.

Moji autorski projekti nešto su potpuno drugo. Tamo se ne pitam smijem li biti previše nježna, sirova, pomaknuta itd. U tim filmovima i glazbenim videima to sam stvarno samo ja – žena koja promatra i osjeća.

To je prostor slobode, ali i prostor najveće iskrenosti i ranjivosti. I zato ga najviše volim.

U kreativnim procesima oslanjaš li se više na intuiciju, iskustvo ili viziju? Ili se to troje kod tebe prirodno isprepliće?

Intuicija, iskustvo i vizija- sve troje potpuno je isprepleteno. Ne odvajam ih, ne rangiram ih, već ih slušam istovremeno kao sklad koji se događa iznutra, tiho i snažno.
Kao žena, a još i kao majka, naučila sam hodati po rubu između kaosa i jasnoće. Multitasking mi nije izbor, nego drugo prirodno stanje. Dok jednim okom gledam kadar, drugim već osjećam emociju koju želim prenijeti, a negdje između njih čujem tihi glas intuicije koji uvijek zna gdje je istina.

Što je za tebe bilo ključno da opstaneš i izgradiš se u industriji gdje žene još uvijek nisu norma?

Golemo strpljenje i predan kreativni rad. Kreativnost i profesionalizam u praksi nisu nešto što se odnosi isključivo na moj umjetnički  ili komercijalni rad. To su ljudi kojima se okružuješ, kako odgajaš dijete, razgovore koje imaš, osobni rast na kojem radiš, nove stvari u koje se bacaš i vječni entuzijazam, znatiželja i strast oko svega.

Činjenica je da nikad nisam imala plan B što bih drugo radila da nisam redateljica, pa niti nije bilo opcije da odustanem.

Tvoj rad spaja estetiku i emociju, čak i u žanrovima koji to nužno ne traže. Imaš li neki unutarnji kompas koji te vodi kad odlučuješ kako “ispričati” brend, priču, osobu?

Unutarnji kompas uvijek mi je takav da nešto mora biti “istinito”,  iskreno i svježe. Da ima emocija, ali i da je estetski wow. Lažna priča, lažna emocija ili kopirana estetika uvijek se osjećaju. Možda ljudi ne znaju uperiti prstom u ono što im ne odgovara, ali definitivno znaju razliku između redatelja koji su fejk.

FOTO: Aleksandar Selak

Recentna nominacija za Cannes Lions za jednu reklamnu kampanju golem je uspjeh. Što ti ta nominacija znači profesionalno, ali i osobno?

Nominacija za nagradu Cannes Lions bila je stvarno velika stvar za mene jer je potvrdila da radim svoj posao i da je netko na najvećem festivalu kreativnosti u svijetu to prepoznao.

Najviše sam tu zahvalna Davoru Bruketi, kreativnom umu, i Anji Pečovnik, producentici. Njih dvoje pozvali su me da s njima radim na toj divnoj kampanji.

Je li te majčinstvo promijenilo kao autoricu i jesi li kroz njega možda dobila drukčiji pogled na vrijeme, priču ili likove?

Potpuno. Majčinstvo je došlo nenadano i izvuklo mi tlo pod nogama kao ništa do sada u životu. Razorilo mi je iluziju kontrole, ali zauzvrat mi je donijelo novu vrstu prisutnosti. U trenutku kad misliš da si na rubu – neispavan, razvučen između djeteta, rada i sebe koju više ne prepoznaješ – u tom kaosu počinje stvarno stvaranje (smijeh). Majčinstvo me nije učinilo mekšom, nego iskrenijom i otvorenijom.

Danas režiram iz mjesta koje ne traži potvrdu. Iz mjesta koje zna da emocija uvijek više vrijedi od same forme. Mislim da nisam poznavala ljubav dok nisam postala mama.

Kad zbog svog djeteta ne spavaš tri godine, brišeš g**na, hranu s poda, hraniš, uspavljuješ, smiješ se, igraš se, brišeš suze, ljubiš rane… Tad uđeš, poput redovnika, u jedan vortex malih životnih sreća i tuga, u rutinu koja se ponavlja do beskraja. Ali baš u tom ponavljanju tog kruga života, ti počinješ shvaćati da u tome i leži smisao. Biti roditelj toliko je odgovorno i teško da mi se režija ponekad čini kao odmor za tijelo i mozak.

Postoji li, po tvom mišljenju, nešto što možemo nazvati “ženskim” načinom režiranja ili je to prije stvar senzibiliteta nego spola?

Vjerujem da ne postoji ženski ili muški način režiranja, ali postoji senzibilitet koji nosimo iz vlastitih iskustava – kroz način na koji promatramo ljude, čitamo tišinu, osjećamo dinamiku u sobi. Kod žena se taj senzibilitet često izražava kroz ljubav, intimnost, preciznost i emociju koja se ne nameće, ali pogodi te točno tamo gdje treba. Ne bih to nazvala “ženskim načinom režiranja“, radije bih rekla kako je to režija koja ne traži da je vidiš, nego da je osjetiš. I da, ponekad je taj osjećaj ono što muškarci traže tri sata na setu, a ja ulovim u pola pogleda i gutljaju kave, ali nećemo sad brojiti. Samo režiramo.😉 Uz tu emotivnu dimenziju koja mi je prirodna i važna, postoji i druga strana mog rukopisa – pomaknuti humor i apsurd. Volim humor, bizarnost i ritmičnost. Znam gdje staviti rez, gdje usporiti, gdje dodati tišinu koja će učiniti scenu smiješnom bez da vrijeđa inteligenciju. Obožavam raditi sa zvukom, glazbom i sound designom jer mi je glazba kao materinski jezik. Volim neočekivano, neobično, inteligentno duhovito – ono što iznenadi, a ne podcijeni gledatelja. A ono što je možda specifično “žensko” u mom radu, ako već moram nešto izdvojiti, jest profinjenost u prikazu senzualnog i seksualnog. Ne banaliziram ga. Ne prodajem ga. Gradim ga iz pogleda, iz daha, iz dodira iz fantazije – iz onoga što ostaje u zraku kad sve utihne. I to se vidi u mom radu.

Kako izgleda tvoje kreativno “iza kamere”? Što ti treba da uđeš u flow? Mir? Ljudi? Glazba?

Prije snimanja u procesu pisanja definitivno mir. Nas je jako puno na snimanjima, pa mi kao redateljici trebaju različite stvari od različitih suradnika. Recimo, s agencijom mi treba kreativa, a s producentima mi treba red, rad i disciplina. Obožavam strukturirane producente koji imaju jasnu sistematiku rada, a daju nama kreativcima slobodu birati najuže suradnike, kao što su direktor/ica fotografije, asistent/ica režije, montažer/ka ili sound design/erica. Od glumaca mi treba energija, povezanost, povjerenje i to da govorimo istim jezikom. Od snimatelja mi trebaju ideje i odvažnost u vizualnom smislu te velika svijest o ritmu i pokretima kamere. Trebam samostalne ljude koji znaju što rade i koji ne traže vođu da im rješava sitne kaotične stvari.

Ako sam ja redatelj, onda mi ne donosiš probleme, nego donosiš moguća rješenja.
Volim raditi s ekipom koja je stabilna i predana, koja dobro komunicira, ne volim suradnike koji čekaju da im se nacrta svaki korak ili koji rade na autopilotu.

Svatko na setu je važan. Nema ega. Nema drame. Samo fokus, povjerenje i rezultat.

Kako gradiš autoritet na setu, a da istovremeno ostaneš autentična, svoja?

Nemam neku tajnu metodu. Vježbam jogu, plivam, pjevam. Uglavnom se samo temeljito pripremim, i sebe, i ekipu, pa onda s osmijehom na licu tjeram svoje. Volim nasmijane i duhovite ljude na setu. Često mi kažu da sam na setu i kreativna i brza i opuštena, ali istina je da bez ozbiljne pripreme nema prave slobode u radu. Sve izgleda tako lako kad je dobro pripremljeno. Također, uvijek iskreno komuniciram s producentima. Ako paralelno radim na previše projekata, radije se zahvalim i odbijem, nego da u nešto uđem napola. U praksi se to pokazalo kao najbolji način kako mogu ostati vjerna svom ritmu i svojoj kvaliteti rada.

Postoji li projekt kojem se vraćaš u mislima? Onaj koji te najviše oblikovao ili ti otkrio nešto novo o sebi?

“Tina & Sendy”, moj rani kratki film s Tihanom Lazović Trifunović i Sanjom Milardović, bio je jedan od najformativnijih projekata u mom redateljskom razvoju. Film prati susret dviju djevojaka na porno-audiciji koje se povežu u zajedničkoj ranjivosti, da bi ih potom razdvojila nevidljiva, ali vrlo prisutna muška sila bez jasnog razloga, bez objašnjenja.
Iako snimljen prije nekoliko godina, film danas zvuči jednako svježe, možda čak i snažnije u kontekstu današnjeg patrijarhata, odnosa moći i tijela te balkanske ženske nesolidarnosti. Balkanska žena i patrijarhat su mi i dalje jedna od omiljenih tema, koje se uz majčinstvo protežu kroz sve moje radove.

Što bi poručila djevojkama koje danas sanjaju o režiji? Što bi voljela da ti je netko rekao kad si tek počinjala?

Ne čekaj poziv. Ne čekaj da te netko izabere. Uzmi olovku, kameru, digni mobitel.
Skupi oko sebe kreativne ljude koji te razumiju. I samo kreni. Ako želiš raditi s nekim – osobom, kompanijom, ekipom – javi im se. Reci im to. Ne nagađaj. Pokucaj. Pitaj.
Najgore što možeš napraviti jest čekati da netko prepozna ono što ni ti sama ne izgovaraš.

I zapamti da su i sumnja i samopouzdanje tvoji alati. Tvoje ogledalo, tvoja snaga. Voljela bih da mi je netko rekao da je okej pogriješiti. Ne jednom, nego više puta. Jer pogreške se ne brišu, one te grade. Zbog njih rasteš. Zbog njih znaš.

Sve kroz što sada prolaziš, sve što ti se čini teško, nemoguće, besmisleno, jednog dan bit će tvoje oružje. I tvoj autorski potpis.

I na kraju, uvijek zahvali dragim ljudima s kojima radiš.
Ljudi pamte. A zahvalnost je isto autorski potpis.

Hani ne ulazi u kadar da bi se dokazala, već da bi ispričala ono što vrijedi. U njezinim radovima emocija i preciznost ne isključuju jedna drugu, već surađuju. Zato njezin potpis ne traži objašnjenje jer on ostaje tamo gdje se priča najduže pamti: u osjećaju.