Selidba k dečku i sve razine anksioznosti koje dolaze s njom

Kad sam rekla svojem krugu ljudi (prijateljima, roditeljima, baki i psu) da se selim k dečku, reakcije su bile… pozitivne. Vjerojatno zato što imam kvalitetnog dečka, ali vrlo vjerojatno i zbog toga što sam i ja, napokon, odlučila zbog nekog izaći iz svoje zone komfora.

Selidba k dečku može biti konfuzna

I svojeg predivnog stana kojeg sam renovirala prije dvije godine.

Pa su reakcije bile sljedeće:

“Ako se seliš iz centra zbog njega, onda znači da je to stvarno nešto ozbiljno” – najbolja prijateljica;

“Jel’ može Abba (pas) dolaziti kod vas?” – tata;

“Ima li on dovoljno ormara za tvoju odjeću?” – mama;

“Gdje ćeš se parkirati?” – najbolji prijatelj.

Čini se da me moji ljudi stvarno dobro poznaju. I tako sam ja krenula u svoju veliku avanturu zvanu “selidba k dečku”, uz sav entuzijazam i podršku za jedan novi period života koji je predamnom. I koji je prekrasan.

Ali ono što nitko ne kaže je da uz taj “veliki korak” dolazi i cijeli paket anksioznosti. Ovo su neke razine kroz koje sam ja prošla:

A kamo ću s haljinama?

Dakle, moj dečko je stvarno bio fer. Za jednu mušku osobu, ima više ormara nego što sam ja očekivala. I što je još važnije – napravio mi je mjesta. Puno mjesta.

I tako sam ja krenula slagati. Traperice, majice, kaputi, sve uredno posloženo. Kutije su se praznile, ormar se punio, a ja sam u glavi već slavila: “Okej, uspjela sam se preseliti bez drame, sve stane, sve je pod kontrolom.”

A onda sam otvorila kutiju s haljinama.

Znate onaj trenutak kad u serijama stane glazba i kamera se zumira na lice lika dok mu se šok iscrtava na faci? E, to sam bila ja. Jer moj ormar je već bio 90 % pun, a ja sam u ruci držala tek prvu od, hm, 30 haljina

On je u tom trenutku stajao pored i rekao onako bezbrižno: “Pa sigurno ne nosiš sve haljine”?

Shutterstock

Samo sam ga pogledala. Jer kako da mu objasnim da naravno da nosim i da svaka od njih ima svoju svrhu: dnevne, večernje, radne, koktel, ljetne, zimske, za svadbe, za krizme, za situacije kada želim izgledati kao da se nisam trudila, a zapravo jesam tri sata…

U tom trenutku shvatila sam da je selidba k dečku i test: test organizacijskih sposobnosti, test strpljenja i, iskreno, test naše veze. Ako uspijemo preživjeti moj ormar i njegove komentare o haljinama – onda možemo preživjeti sve.

Estetski šok

Imam Pinterest ploču s minimalističkim stanovima u bež tonovima. On ima poster iz “Fast & Furious 7” iznad kreveta. Dobro, nema, ali nismo ni daleko od toga.

U tom trenutku mislila sam – čeka me pregovarački maraton stoljeća.

Istina je ta da nisam baš ni trebala puno pregovarati. Dao mi je odriješite ruke da s detaljima u stanu radim što god želim. Pa sam tako zamijenila sve slike (čitajte: postere) i stavila svojeg Mersada Berbera na zid, donijela vaze i mirisne svijeće, ukrasne jastučiće i biljke, plišanu svinju zvanu Charlie.

I stvarno, stan je u trenu dobio neku novu toplinu. I neki novi početak.

Gdje je moj mir?

Nekoć sam mogla doći doma, skinuti se u bapske gaće, jesti kokice i gledati “Jedi, moli, voli” dok pratim Juliju Roberts kako pokušava pronaći smisao života

Nitko me nije pitao kakve su mi to grozne gaće ni zašto sam na trećoj čaši crnog vina. Nitko me nije gledao čudno jer sam plakala na dijelu u Rimu. I nitko mi nije uletio rečenicom: “Ajmo nešto akcijsko, da se malo razbudimo.”

Sad kad živimo skupa, mir je kolektivna stvar. Nekad mi dođe da uzmem daljinski i viknem: “Elizabeth Gilbert je svetinja, daj mi sat i pol samoće!”, ali onda se sjetim – možda je i to neka nova verzija “mirnog života”.

Jer, realno, mirnoća nije uvijek tišina i samoća, ponekad je i kad sjedimo jedno kraj drugoga – on bulji u svoj film o superherojima, ja u svoj Pinterest, a Charlie drži balans na kauču između nas.

pročitajte još

Privlače li se različitosti uistinu ili samo to mislimo?

Prilagodba (a.k.a. faza preživljavanja)

Nakon nekog vremena shvatiš da nije kraj svijeta ako ujutro ne možeš slušati radio jer on nimalo nije jutarnji tip osobe. On šuti i gleda u zid kao da pregovara s vlastitim mozgom hoće li se uopće uključiti taj dan. A ja, naravno, želim pjevati dok si sušim kosu. Kompromis? Slušalice. I sad se jutra odvijaju u dva paralelna svemira – on pokušava živjeti, ja veselo pjevušim.

Isto tako, nije smak svijeta ako tvoja kolekcija skincare proizvoda okupira pola kupaonice. Zapravo, ako ćemo iskreno, okupira i više od pola. On ima – jedan gel za tuširanje, jedan šampon (koji je, by the way, “za kosu, tijelo, auto i parket” u jednom) i jednu kremu za lice koju je kupio jer je bila prva na polici. A ja imam – serume, tonike, kiseline, kreme za dan, kreme za noć, maske, maske koje se skidaju, maske koje se ne skidaju, pa one za “posebne prigode”.

I znaš što? Preživljavamo.

Okej, ovo je lijepo

Nakon svih kutija, plakanja, rasprava oko toga što odlazi, a što ostaje (i moje i njegovo), koji ćemo blagovaonski stol kupiti (išli smo četiri puta u jednom tjednu u dućan s namještajem), legnete na kraju dana u isti krevet i shvatite da je to zapravo stvarno lijepi osjećaj.

I tada osjetite neku čudnu, mirnu radost. Nije to više samo “moj stan” ili “njegov stan” – ovo je naš dom

Shvatila sam da kompromisi nisu kraj svijeta, da ne mora sve biti savršeno, i da su male bitke dio velikog zajedničkog puta.

I eto, to je ta posljednja faza. Kad se sve nervoze, anksioznosti i sitne frustracije skupe i pretvore u osjećaj doma, zajedništva i… iskreno, ljubavi.