Samousavršavanje kao nagrada ili kazna: Što ako uopće ne moramo postati najbolja verzija sebe?

Ne znam hoće li vas ova kolumna inspirirati. Iskreno, vjerojatno neće. Neće vam promijeniti život, niti vas pretvoriti u bolju verziju sebe. Možda će vas natjerati na to da se osjećate manje usamljeno. Možda ćete se prepoznati u njoj. Jedno je sigurno: upoznat ćete mene, ženu koja je iskreno iscrpljena od toga da stalno mora biti “najbolja verzija sebe”.

Zapravo, nikad nisam imala problem s odmorom. Ja volim odmor. Obožavam se zavaliti na kauč, gledati serije satima i jesti pizzu. Meni je nedjelja svetinja, a ako sam kojim slučajem tulumarila noć prije, ne idem u teretanu kad se ustanem, nego idem do hladnjaka. Iako se ne sramim svojih odraslih odluka, često me grize savjest. Jer ako ne radiš na sebi, kako kažu, propuštaš svoj potencijal. Kao da će se tvoj puni smisao aktivirati tek kad usavršiš skincare rutinu, meditiraš u 05:00 i kroz dvadeset TED talk-ova manifestiraš svoj idealan život.

Možemo li osloboditi – sami sebe

Učimo same sebe da smo slobodne. Slobodne da sanjamo, da radimo, da budemo bilo tko. Možemo sve! Samo treba: piti više vode, uzimati suplemente, vježbati pet puta tjedno, ranije ustajati, više spavati, hodati 20 000 koraka, imati toksično pozitivan stav, biti zahvalna, ali ne naivna, ambiciozna i agresivna. Treba njegovati tijelo, dušu, i malo uma što nam na kraju ostane- ako ostane. Pronaći balans između karijere, ljubavi, prijateljstva, duhovnosti, slobodnog vremena, brige o sebi i kuhanja zdravih obroka. I sve to bez da zaboravimo pravilno disati? Tako kažu (Instagram self-help znalci).

Logično je onda da se pitamo zašto smo anksiozne, iscrpljene i zašto osjećamo da nikad nismo dovoljno dobre. Možda zato što pokušavamo biti bogovi u ljudskoj formi- savršene, učinkovite, samoodržive i uvijek pet koraka ispred. Spoiler alert: boginje ne plaču na WC-u tijekom pauze na poslu.

Boginje se ne osjećaju prazno nakon unaprjeđenja na poslu. Boginje ne žude za jednostavnim danima bez ikakvog plana

Ljudi to rade. Ljudi se umaraju. I ljudi trebaju odmor. Jednostavno, iscrpljena sam od samousavršvanja, a mislim da je i puno vas koje ovo čitate.

Nekoć se činilo da samo trebaš biti dobra osoba. Danas moraš biti verzija sebe koju bi željela postati, ali i inner child verzija sebe koja treba iscjeljenje, pa i estetski ugodna verzija sebe za Instagram te, naravno, uz sve to najzdravija, najproduktivnija i najautentičnija verzija sebe za ostatak svijeta.

Toksična propaganda samousavršavanja viri iza svakoga ugla

Ako još jednom vidim Insta post s citatom” “You are not behind, you are exactly where you need to be”, bacit ću mobitel kroz prozor, a možda i sebe s njim.

Ponekad je najveći luksuz koji si možemo priuštiti upravo odmor. Onaj pravi, bez grižnje savjesti. I kad god me uhvati panika da ne radim dovoljno na sebi, da nisam dugo otišla kod svoje psihologinje ili dovoljno vježbala, pokušam se podsjetiti na to da napredak ne znači uvijek pregršt akcije. Ponekad znači predah.

Naravno, ne odričem se poboljšavanja same sebe. Svjesna sam da kroz život rastemo, mijenjamo se i otkrivamo nove stvari o sebi koje nam šire vidike. Volim osjećaj kad nešto postignem, kad se trudim oko sebe. Danas to učim raditi nježno, bez prisile, i bez potrebe uspoređivanja s drugim ljudima na Instagramu koji svaki dan hodaju 30 000 koraka, meditiraju, pišu knjige i uzgajaju mikrobilje na balkonu.

Učim birati koje promjene želim, a koje su mi samo nametnute. Granice koje postavimo sami sebi teške su, ali nisu luksuz, već nužnost. Iako teško, mislim sve više da je poanta u tome kako birati svjesno kako i kada ćemo rasti, a kad ćemo samo predahnuti.

Možemo li sve uskladiti i samo – živjeti

Jedan dan ćemo možda imati snage za trčanje maratona, a drugi dan jedva da ćemo imati snage za izaći iz pidžame. I oba dana jednako su vrijedna. Na kraju krajeva, nije naša produktivnost ta koja nas definira. Niti količina postignuća. Niti algoritam. Naša vrijednost je neupitna i kad trčimo i kad ležimo.

Nismo strojevi za napredak, niti projekti koje treba dovršiti. Ljudi smo koji nekad trebaju znati kad stati te shvatiti da odmor nije odustajanje i slabost.

Možda je prava snaga u tome da jedan dan kažeš sama sebi: danas ne moram ništa dokazivati. Danas samo postojim.

Neka danas bude taj dan.