Soft parenting VS old school: Gdje prestaje nježnost, a počinje popustljivost

Razgovaramo nekidan u društvu s mojom dvanaestogodišnjom kćeri i postavimo joj pitanje:
“Tko je stroži: mama ili tata?”

“Mama”, odgovara ona.

“A tko je tolerantniji, mama ili tata?”

“Isto mama”, ponovi ona.

Paradoks ili dobar balans nježnog i strogog odgoja? Pitam se i sama.

Nakon jedne dvanaestogodišnjakinje evo me ponovno u eri todlera. Jedno veselo i zanimljivo
razdoblje (složit će se majke koje ga proživljavaju ili su ga proživjele), ali i jako bitno razdoblje u kojemu se postavljaju temelji odgoja i ponašanja djeteta u budućnosti – pa čak i kasnije, u odraslom životu.

Do pete godine dijete je tvoj gospodar, do desete tvoj sluga, od desete do petnaeste tvoj tajni saveznik, a zatim postaje tvoj prijatelj ili neprijatelj. – njemačka poslovica

Što kaže znanost? (bez mitova i memeova)

Soft parenting (kod nas često: nježan odgoj) obećava djeci siguran prostor za emocije bez vike, prijetnji i fizičkog kažnjavanja no kritičari tvrde da od njega lako nastanu mala čudovišta. Istina da je termin maglovit jer se u praksi pod “soft” često miješaju dva vrlo različita pristupa: (1) znanstveno utemeljen, topao odgoj s jasnim granicama (autoritativan) i (2) labav, popustljiv stil bez granica (permisivan). Prvi je povezan s boljim ishodima djece; drugi nije. Ključ je razlikovati toplinu + strukturu od topline bez strukture.

Velika meta-analiza koja okuplja čak 1.435 studija pokazuje da su roditeljska toplina, bihevioralna kontrola (jasna pravila) i davanje autonomije povezani s manje problema u ponašanju; upravo taj paket čini autoritativni stil.

Suprotno tomu, permisivni stil (puno topline, malo zahtjeva i granica) češće ide uz lošije samoregulacijske ishode. Ukratko: toplina DA, granice isto DA.

I drugi pregledi potvrđuju obrazac: djeca autoritativnih roditelja u prosjeku imaju bolje akademske rezultate, bolju socijalnu prilagodbu i manje eksternalizirajućih problema od djece odgajane strogo (autoritativno ≠ autoritarno) ili popustljivo.

FOTO: Shutterstock

Što predstavlja old school odgoj?

Kad govorimo o “starom” odgoju, najčešće mislimo na autoritarnu paradigmu: roditelj ima
apsolutnu moć, dijete se uči poslušnosti i discipliniranosti kroz stroga pravila, kazne i hijerarhiju (Dok si u mojoj kući, radiš po mojim pravilima!).

pročitajte još

Iz magazina: Veliki, ali mali scrolleri

Pozitivne strane: rutina, osjećaj dužnosti, radne navike i jasna struktura koja pruža sigurnost.
Negativne strane: česta upotreba vike, sramoćenja ili fizičkog kažnjavanja, što istraživanja
povezuju s većom agresijom, slabijom emocionalnom regulacijom i smanjenom autonomijom.

Djeca se mogu naučiti slušati, ali više iz straha nego iz unutarnje odgovornosti. U praksi to izgleda ovako: dijete odbija ići na spavanje. “Old school” roditelj će reći: “Rekao sam da je vrijeme za spavanje i gotovo. Ako ne legneš, slijedi kazna.” To donosi brzu poslušnost, ali često bez razumijevanja ili unutarnje motivacije.

Soft parenting koji funkcionira – granice + nježnost

Zdravi soft parenting temelji se na emocionalnom coachingu: priznaju se i imenuju emocije, ali ponašajne granice ostaju čvrste. Primjerice, kad dijete baci igračku jer je ljuto, roditelj može reći: “Vidim da si ljut. Ali igračke se ne bacaju jer mogu nekoga ozlijediti. Ako želiš, udari jastuk ili mi reci riječima što te smeta.” Ovdje postoji i česta zamka: presoft pristup. On bi u istoj situaciji izgledao ovako: “Znam dasi ljut… dobro, baci ako moraš, proći će te.” Naizgled suosjećajan, ali bez granice jer dijete ne uči posljedicu, nego da su destruktivni ispadi prihvatljivi.

Zato istraživanja pokazuju da najbolji efekti dolaze kada se spoje validacija emocija i jasne granice. Djeca tada uče i da su njihove emocije legitimne, i da ponašanje ima okvir.

FOTO: Shutterstock

Gdje “soft” kliže u zamku

Problem nastaje kad biti nježan postane izbjegavanje granica: nema vremena spavanja, nema posljedica, roditelj pregovara o svemu. Zamislite dijete koje odbija jesti povrće. Zdravi soft parent će ponuditi kompromis: “Znam da ti ovo nije omiljeno. Pojedi tri zalogaja pa odluči želiš li još.” Presoft pristup pak glasi: “Ne voliš? U redu, ne moraš ga jesti.” Dijete ostaje bez prilike da razvije naviku i tolerira frustraciju.

Drugim riječima, permisivnost nije jednako nježnost. Ona je samo nedostatak strukture. A ŠTO S “OLD SCHOOL” RUTINAMA KOJE JESU KORISNE?

Staro nije nužno loše: rituali, rutina, očekivanja i posljedice jesu temelj zdravih granica. Razlika je u načinu. Autoritativni roditelj objašnjava pravilo i ostaje miran: “Vrijeme je za spavanje da bi sutra imao energije. Možeš birati: knjiga ili priča, pa onda gasimo svjetlo.” To je disciplina bez ponižavanja, logične posljedice umjesto prijetnji. Kako to izgleda u svakodnevici? Kad dijete udari drugo dijete, old school roditelj će viknuti: “Sram te bilo!” Presoft roditelj će možda reći: “Znam da si ljut, zagrlimo ga i gotovo.” Zdravi soft roditelj će prepoznati ljutnju, ali povući dijete i objasniti da udaranje nije dopušteno.

Kada dijete izgubi igru i zaplače, old school roditelj će reći: “Prestani plakati, nije kraj svijeta.” Presoft roditelj će prekinuti igru da ga poštedi neugode. Zdravi soft roditelj će priznati tugu i ponuditi opciju: “Želiš li pokušati opet ili se malo odmoriti?” Ovakvi mikro-primjeri najbolje pokazuju razliku: old school daje granicu bez emocija, presoft daje emocije bez granice, a zdravi soft spaja oboje.

PRESUDA: NIJE BITKA “SOFT VS. OLD SCHOOL”, NEGO KVALITETA KOMBINACIJE

Najbolje ishode dugoročno daje autoritatívni miks: toplina, emocionalna pismenost i jasne
granice. Old school krutost i soft permisivnost su dvije krajnosti koje istraživanja ne podupiru. Ako želimo djecu koja znaju što osjećaju i što se od njih očekuje, trebamo roditelje koji su topli i strukturirani, ne popustljivi ni strogi.

To je osviješteni odgoj koji djeci pomaže da izrastu u samostalne, empatične i odgovorne ljude i to nije trend, nego dobro replicirana znanost.

FOTO: Shutterstock