Ana Blanquart: “Prvi dan škole kao mama proživljavala sam tri puta, s različitim rezultatima”

I danas zatitram kad ih vidim; dugačke, šarene tuljce koji se posljednjih godina viđaju i u našim trgovinama. Naziv mu je Schultüte, iako se sjećam da smo ga u našoj školi zvali Wundertüte, što mu bolje pristaje: tuljac čarolije. Radi se o običaju kojim se još od 19. stoljeća u Njemačkoj i Austriji obilježava prvi dan škole.

U očima prvašića kolekcija iznenađenja, koja se uglavnom sastoji od flomastera, bilježnice, kutijice za užinu, slatkiša, spomenara, sata, igračke – uistinu je puna čarolije, znamen da je ulazak u misteriozni svijet velikih sretan trenutak.

Osobito mi je ostao u sjećanju jer sam te jeseni, krajem 80-ih, u dvorištu jedne bečke škole u devetnaestom Bezirku, bila jedini prvašić bez tuljca

Danas, kad u pravilu kasnim s listom školskih potrepština za svoje školarce, imam više razumijevanja za mamin propust. Netom pristigla iz Zagreba, nije znala za postojanje Schultütea. Problem je donekle riješen kada smo ga, netom nakon izlaska s prvog dana škole, pronašle u lokalnom supermarketu, sniženog za u pola cijene jer više nikome nije trebao.

Kad nekadašnja prvašica i sama postane mama prvašića

Prvi dan škole u ulozi mame proživjela sam tri puta, s različitim rezultatima. Moj prvi sin Jean dobio je kraljevski tretman, s tjednima pripreme kao da se radi o izlasku na pozornicu uoči dugo očekivane premijere. Bilo je tu klasičnih elemenata helikopter-roditeljstva, s porukama koje će ga ohrabriti, očuvati njegovo mentalno zdravlje i potaknuti ga da bude sjajan učenik, ali ne presjajan zato da ne bi bio pod stresom jer sve je u work-life balanceu, zar ne? S novom torbom, košuljom i frizurom koju smo modelirali gelom slikali smo se ispred škole, šarmirao je novog učitelja, odabrao najboljeg prijatelja i sve je bilo idilično i Instagram-friendly… sve dok nije shvatio da u razred ide sam s učiteljem i novim prijateljima, a ja s njegovom malom braćom ostajem izvan rešetaka dvorišta. Sve glasnije suze i jad nisu se zaustavljale, tako da učitelj Olivier nije imao druge nego me pozvati da se pridružim prvom satu. I tako sam bila jedina mama koja je svog prvašića prisilno nosila u razred.

Dvije godine kasnije, prvi dan škole srednjeg sina dočekali smo sa znatno manje pompe. Praktična priprema uz zajedničko veselje što se pridružuje velikom bratu, uz umjerenu dozu ohrabrivanja. Knjige o odgoju čije sam savjete gutala prvi puta ovoga su puta ostale neotvorene. Sumnjam da je upravo ta opuštenost razlog za prvi pogled između Davora i škole, vjerojatnije se radi o njegovom urođenom samopouzdanju i znatiželji.

Treći “prvi dan” poremetio je posao

Ako će moj treći sin, koji je u školu krenuo još dvije godine kasnije, jednoga dana pisati kolumnu poput ove, vjerojatno će se žaliti na svoju majku

Naime, njegov sam prvi dan škole propustila, zbog čega se još uvijek ljutim na samu sebe. Više se ne sjećam koji je poslovni put bio razlog, ali jednostavno ga nisam trebala prihvatiti. Kako je solidan učenik koji školu prihvaća kao napornu obvezu, ali i mjesto gdje se druži s prijateljima, želim vjerovati da ga taj prvi dan nije trajno obilježio.

Ovih dana, kako su kretali u školu, nakon dugog, toplog ljeta, pitala sam sinove čega se sjećaju iz prvog dana škole: sva su trojica imala isti odgovor: djecu iz njemačke škole, s kojom dijele zgradu, na stolu je dočekalo iznenađenje, no ne i njih koji idu u francusku školu. Pogađate, radi se o tuljcima s početka priče.

To me dovodi do zaključka da uz sva ponavljanja nisam savladala lekciju prvog dana škole jer sam zaboravila obilježiti ga jezikom djeteta.

Kroz šarenilo, iznenađenje i zajednički ritual škole, poput odlaska u park ili na pizzu, da ih se podsjeti kako je sve i dalje isto, iako nije.

A tuljac iznenađenja uvijek je dobra ideja