“Pomoć, pretvaram se u svoju mamu!” Zašto u odrasloj dobi ponavljamo uzorke svojih roditelja

Odnos koji imamo s roditeljima jedan je od najkompleksnijih, ako ne i najkompleksniji koji u životu gradimo. U isto vrijeme može biti i najintenzivniji, najzahtjevniji i najdirljiviji. Sjećam se da je bilo puno toga u ponašanju moje mame što mi kao maloj nije bilo simpatično. Ne zato što je bilo objektivno loše, nego zato što mi jednostavno nije bilo dovoljno “cool” u tom trenutku. Bila sam dijete, pa tinejdžerica, i sve što sam željela bilo je biti svoja. A onda sam odrasla i uhvatila samu sebe da radim točno iste stvari.

Sve više razumijem svoje roditelje

Nekad ih prepoznam odmah. Nekad ne. Nekad me nasmiju, nekad zateknu. I sve češće shvaćam da mi zapravo jako odgovara što u meni sve više vidim svoju mamu. Uvijek sam je voljela i poštovala, ali sad kad sam starija, bolje je razumijem, i to je nešto neprocjenjivo.

“Neki obrasci ponašanja koje sam kao dijete odbacivala danas mi daju osjećaj sigurnosti, što sigurno nije slučajno.”

Iako nas se često tješi rečenicom: “Nisi ti kriva, odrasla si u takvoj okolini”, znanost kaže da je istina negdje na pola puta. Prema članku objavljenom na portalu VeryWell Mind, između 30 % i 60 % naših osobina ličnosti uistinu dolazi iz nasljeđa. Dakle, ako primijetite da imate tatinu tvrdoglavost ili mamin perfekcionizam, to nije nužno zato što ste to naučili gledajući, već je nešto što doslovno nosite u genima. Drugim riječima, neke osobine ne ponavljamo, one su prisutne od starta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Disney Australia New Zealand (@disneyaunz)

Prema psihologinji Dr. Becky Spelman, još od trenutka rođenja upijamo roditeljske filozofije o tome kako se ponašati, kako reagirati, što je ispravno, a što nije. Taj proces potpuno je prirodan, zapravo, nužan za naš osobni razvoj. I to se sve događa u najranijem djetinjstvu, otprilike do sedme godne života, kad se stvaraju naši “temeljni kodovi”.

Dr. Spelman navodi tri glavna načina kako u odrasloj dobi ponavljamo roditeljske obrasce:

1. Kopiramo ponašanje roditelja.
   Ako je jedan od naših roditelja bio radno opterećen i stalno pod stresom, velika je vjerojatnost da ćemo i mi razviti sličan obrazac. Ako su bili tihi i povučeni, možda ćemo i sami biti takvi u društvenim odnosima.
2. Reagiramo na njihove osobine.
   Ovaj obrazac nešto je složeniji jer nije nužno da postanemo kao roditelji, nego se formiramo u kontrastu prema njima. Ako je netko od njih bio hladan ili distanciran, možda ćemo kasnije razviti prekomjernu potrebu za tuđim odobravanjem.
3. Rekreiramo stare obrasce.
   Ovaj dio potpuno je nesvjestan, pokušavamo (ne)svjesno ponoviti dinamike iz djetinjstva, najčešće kroz partnerske odnose. Kao da naš sustav traži poznato, čak i ako to poznato nije bilo idealno.

Ipak, nije sve zapisano u kamenu, a najbitnije za podsjetiti se je to da imamo slobodnu volju.

Ako prepoznamo da ponavljamo obrazac koji nam ne odgovara, možemo ga promijeniti. I tu odgovornost ne možemo prebaciti na mamu i tatu

Naši roditelji nisu savršeni, ali nisu ni krivci za sve. Odraslima pripada i odrasla moć, a to je da mijenjamo ono što ne želimo nositi dalje kroz život.

Nisu roditelji krivi baš za sve

Zato ne vjerujem da trebamo “kriviti roditelje za sve”, nego vjerujem u razumijevanje. Vjerujem da nas roditelji oblikuju, ali ne određuju do kraja. A ponekad, kad shvatimo da smo zapravo postali slični njima, to ne mora biti loše.

pročitajte još

Što radimo krivo kad govorimo o adolescentima i online mizoginiji?

Jer da, možda sve češće ponavljam iste rečenice na isti način kao moja mama, slažem knjige kao ona i smetaju mi iste stvari koje su i njoj smetale, ali sad kad to primijetim, više ne kolutam očima. Sad se nasmiješim jer kroz sve te male obrasce osjećam njezinu blizinu i vrijednosti koje mi je prenijela.

Ono najvažnije, sad kad sam odrasla, više ne idealiziram ni nju ni sebe. S puno više nježnosti gledam i na pogreške koje je radila jer i ja ih sada radim. I možda u tome zapravo leži cijeli smisao tog zrcala koje roditeljstvo nosi – ne da budemo njihova kopija, nego da budemo malo mudrija, osvještenija verzija sebe.