Prvi centar za proučavanje ženske demencije donosi savjete za njezino sprječavanje

Ovaj intervju trebao je biti otkazan; zaboravila sam na termin i sama ta činjenica učinila ga je još važnijim za mene. Postoje dobre vijesti i daju nadu da se žensko zdravlje izvlači s margina na koje ga je medicina u prošlosti potiskivala. Dana 1. listopada 2025. otvorena je Služba za zdravlje mozga (BHS) za prevenciju i ranu dijagnozu demencije. To je prvi centar u Europi posvećen zdravlju ženskog mozga, a nalazi se u Italiji, unutar IRCCS Policlinico San Donato u Milanu. Odatle će nastaviti 3D projekt – Rana dijagnoza subjektivnih poremećaja pamćenja kod žena jer su znanstveni dokazi pokazali da se otprilike 45 % slučajeva demencije može spriječiti rješavanjem najmanje 14 promjenjivih čimbenika rizika te da oni mogu drukčije utjecati na žene negoli na muškarce.

3D projekt slijedi multidisciplinaran i integriran pristup procjeni glavnih čimbenika rizika kod žena, a vodi ga Odjel za neurologiju i moždani udar IRCCS Policlinico San Donato, na čelu s profesoricom Mariom Salsone, izvanrednom profesoricom neurologije na Sveučilištu Vita-Salute San Raffaele. Sastali smo se s njom kako bismo vam pažljivo i jasno objasnili sve što trebamo znati o jednom od stanja kojeg se najviše bojimo u budućnosti: gubitku moždane funkcije.

“Žene su oduvijek dolazile u moju ordinaciju s članovima obitelji koji pate od demencije, često s majkama ili tetama. Rjeđe s očevima jer 70 % demencije pogađa žene, a žene imaju tendenciju brže napredovati do uznapredovalih stadija“, govori objašnjavati dr. Salsone

“Simptomi se pojavljuju uglavnom nakon menopauze. Te pacijentice dolaze k meni zabrinute čak i zbog vrlo blagih simptoma koje često teško opisuju – na primjer, ne mogu se točno sjetiti imena ljudi ili ne mogu pronaći predmete kod kuće ili se ne osjećaju kao ista osoba kakva su nekad bile. Kažu mi da imaju, ili su imale, majku s Alzheimerovom bolešću ili nekom neodređenom demencijom.”

Profesorica Salsone, istraživačica, jadikovala je zbog nedostatka namjenskog probira mozga. “Još je dug put pred nama. Imamo probir dojki, ginekološki probir i probir prostate za muškarce. Shvatila sam da postoji praznina u neurologiji, mojoj specijalnosti, i pitala sam se što mogu učiniti da je popunim. Ovo je sada jedna od bitaka koju ćemo voditi s BHS-om.”

Profesorica je stoga započela s razvojem programa prevencije i identifikacije rizika koji je što precizniji. Inspiraciju je crpila iz izvrsnih ambulantnih neuroloških usluga na Sveučilištu u Ženevi, kojima upravlja radna skupina u kojoj sudjeluje i Italija, gdje se temelji za prevenciju i faktore rizika za demenciju postavljaju već nekoliko godina.

Fokusiranje na prevenciju, a ne na potvrđene slučajeve, revolucionarno je. U tim uslugama najosjetljiviji trenutak je komuniciranje pacijenata o njihovim faktorima rizika, ali žele znati hoće li razviti Alzheimerovu bolest kao što su to učinili drugi članovi obitelji i u kojoj mjeri. Međutim, kritična točka tih centara je da ne razlikuju muškarce i žene. “Rekli smo si: zašto ne bismo stvorili nešto prilagođeno ženama? I rođen je 3D projekt, akronim za Žena, Dijagnoza, Poremećaj subjektivnog pamćenja. Cilj projekta je postići ranu dijagnozu, vrlo rano, od prvih znakova upozorenja, razvojem paketa personaliziranih tretmana koji ima za cilj smanjiti rizik kod žena.”

Ali zašto su žene više izložene riziku?

Kombinacija je dob i menopauza. Menopauza je kritično razdoblje i faktor rizika za razvoj demencije. Estrogeni su s nama od puberteta; u biti ne možemo živjeti bez njih, a oni izravno dopiru do našeg mozga, posebno 17-beta estradiol (jedan od glavnih biološki aktivnih estrogena kod muškaraca i žena), koji je najaktivniji i ima neuroprotektivne i protuupalne učinke. Drugi faktor je taj da sama menopauza sa sobom donosi niz neizravnih učinaka koji su sami po sebi faktori rizika: promjene u razini ugljikohidrata, promjene u lipidnom profilu, debljanje, depresija, nesanica ili poremećen san; čak i kod apneje u snu, mozak se budi, a da toga nismo ni svjesni. Dubok san sakupljač je proteina koji se abnormalno nakupljaju u mozgu, posebno kod Alzheimerove i Parkinsonove bolesti. To su podcijenjeni faktori koji imaju vrlo jaku vezu s demencijom, ali kojima se možemo pozabaviti kad ih prepoznamo.

Zašto danas možemo djelovati na ove faktore?

Neurodegenerativne bolesti imaju dug tijek, počinju u našem mozgu 10-20 godina ranije. Obično počinju oko 50. godine života, a ti štetni proteini počinju se nakupljati do simptomatske faze i kliničke dijagnoze. Ali u tih ključnih 10-20 godina, koje nazivamo predkliničkim prozorom, patogene promjene u mozgu već se događaju. Ovo je faza od velikog znanstvenog interesa jer, potencijalno, ako identificiramo ove pacijente, možemo ih pratiti i, ako je potrebno, intervenirati. Još smo u ranim fazama, ali monoklonska antitijela, koja razgrađuju nakupine proteina, daju obećavajuće rezultate kod Alzheimerove bolesti. Što prije interveniramo, to je manje nakupljanje.

Kad se govori o demenciji, često se spominje subjektivno oštećenje pamćenja – što je to točno?

To se događa kad nam pacijenti kažu da im se mijenjaju performanse, javlja se kognitivna magla i počinje lagana zaboravnost. Nema apsolutno nikakve potrebe za panikom: to je podcijenjen poremećaj, jedan od četiri pacijenta pati od njega stariji je od 60 godina, uglavnom žene, i to može biti prvi znak bolesti. Međutim, samo trećina slučajeva napreduje u degenerativnu bolest. Za preostale dvije trećine, to mogu biti jednostavno simptomi povezani s lošim snom ili drugim stanjima povezanim s raspoloženjem ili pažnjom. Naš je posao razumjeti ovo i identificirati svaku moguću obiteljsku anamnezu. Budimo jasni: demencija koja se pojavljuje u dobi od 85 godina može imati genetsku osnovu, ali malo je vjerojatno da se prenosi s majke na dijete. One koje bi nas trebale zabrinjavati počinju u 40-ima ili 50-ima.

Puno se priča o Alzheimerovoj bolesti, ali to nije jedina vrsta demencije?

Alzheimerova bolest daleko je najčešća, ali postoje i druge, svaka sa svojim skupom simptoma. Druga najčešća je demencija s Lewyjevim tjelešcima (od koje je bolovala Monica Vitti, ur.), a zatim frontotemporalna demencija. Razlika leži u vrsti proteina koji se nakuplja u mozgu. Demencija s Lewyjevim tjelešcima nakuplja proteine ​​u kortikalnim područjima mozga i lako se klinički prepoznaje po prvom simptomu: vizualnim halucinacijama u prvoj godini, koje se kod Alzheimerove bolesti pojavljuju mnogo kasnije. Nadalje, postoji klinička varijabilnost: jednog dana pacijent je lucidan i učinkovit, sljedeći dan može biti potpuno drugačije. Ova demencija također je povezana s poremećajem kretanja; pacijent je vrlo spor, ima poremećen san i sanja o udaranju, šutiranju lopte ili svađi ili o životinjama koje ih napadaju, oponašajući pokret. Samo to je znak nakupljanja proteina.

Još nemamo alate za ovu vrstu demencije, ali radimo na tome. Frontotemporalna demencija, s druge strane, manifestira se promjenama u ponašanju, fizičkom ili verbalnom agresijom, ljubomorom, kompulzivnim jedenjem, a ponekad i seksualnom dezinhibicijom, a sve je povezano s oštećenjem pamćenja, što je zajednički klinički nazivnik degenerativnih demencija. Frontalni režanj je mjesto gdje se sputavaju inhibicije, emocije i bizarna ponašanja.

Postoje li i čimbenici okoliša?

Postoje brojni međunarodni protokoli o takozvanim česticama i stvarima koje udišemo, a koje do mozga dopiru kroz pluća. Nedavno je u znanstvenom časopisu Science objavljen prekrasan članak o utjecaju čestica na sve neurodegenerativne bolesti. Zatim tu su i socio-okolišni čimbenici kojima se postupno bavimo.

Napravimo simulaciju. Imam 35 godina, u perimenopauzi sam i imam obiteljsku anamnezu demencije. Što preporučujete?

U našem centru radimo nešto vrlo zanimljivo: dajemo ženama mogućnost da grafički prikažu, koristeći umjetnu inteligenciju, kako se njihov rizik mijenja ovisno o tome što modificiramo, poput estrogena ili pušenja. Dakle, u prvoj preventivnoj intervenciji pokušavamo razumjeti njihove čimbenike rizika i intervenirati. U ovom programu puno razgovaramo o nadomjesnoj terapiji s ginekolozima; postoje znanstveni dokazi da ona poboljšava performanse. Još uvijek možemo malo učiniti u vezi s genetikom; nakon što identificiramo sve ostale čimbenike rizika, možemo intervenirati korištenjem protokola u kombinaciji s drugim specijalistima, jer je ovo multidisciplinarni pristup koji svakako uključuje ginekologa i nutricionista. Potvrđujemo mediteransku prehranu kao idealnu prehranu, a zatim slijedi korekcija čimbenika rizika za kardiovaskularne bolesti, poput visokog krvnog tlaka, koji se mora održavati ispod 130 do četrdesete godine.

To je važno jer većina slučajeva demencije također ima komorbidnu vaskularnu patologiju. I još jedna zanimljiva činjenica: nošenje kacige u mladosti na dva kotača ili u sportovima koji to zahtijevaju doprinosi prevenciji jer smanjuje rizik od traumatske ozljede mozga.

Konačno, članak upravo objavljen u časopisu “Nature Neuroscience” sugerira da vlasništvo nad kućnim ljubimcima smanjuje rizik od kognitivnog pada tijekom vremena. Domaći psi i mačke te emocionalna veza među njima stvaraju svojevrsnu međusobnu kognitivnu stimulaciju, posebno kod starijih osoba

Još jedno pitanje – mnoge se žene vraćaju u školu nakon 50. godine. Može li učenje pomoći u sprječavanju raka?

Ovaj aspekt apsolutno je važan. Učenje jača ono što se naziva “kognitivna rezerva”, što je dio onoga od čega je napravljen naš mozak. Korištenje i kontinuirano treniranje našeg mozga, izazivanje sebe da steknemo više diploma, da naučimo novi jezik, definitivno je nešto što bih preporučila, vrsta reaktivacije koja čini razliku. Oni koji bolje koriste svoj mozak svakako su zaštićeniji od razvoja težih bolesti.

Ovaj tekst objavljen je na portalu Marie Claire Italy, a napisala ga je autorica Debora Attanasio.