SOLARIS DVA: Novi projekt Boruta Šeparovića

Približava nam se premijera predstave SOLARIS DVA, kazališnog projekta koji spaja živu izvedbu, film Andreja Tarkovskog i njegova računalno generiranog digitalnog dvojnika, istražujući granice između čovjeka, tehnologije i sjećanja. Autorski projekt Boruta Šeparovića, nastao u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula i umjetničkog kolektiva Montažstroj, premijerno će se izvesti u petak, 30. siječnja 2026. u 20:00 u Dvorani Ciscutti (INK Pula); repriza slijedi u subotu, 31. siječnja u 20:00, a gostovanja u Zagrebačkom kazalištu mladih predviđena su za 24. i 25. veljače.

Šeparović ističe kako je suradnja s Montažstrojem omogućila realizaciju projekta gotovo u potpunosti prema njegovoj viziji: “Suradnja INK-a s Montažstrojem, malim umjetničkim kolektivom, omogućila nam je infrastrukturu i ljude koji su nas podržali u procesu u kojem smo mogli ostvariti gotovo sve što smo i namjeravali. Predstava se bavi drugošću i samospoznaji, a nastaje polazeći od filma Andreja Tarkovskog “Solaris” (1972.), koji predviđa generiranje novih neljudskih entiteta, i romana “Solaris” Stanisława Lema (1961.) objavljenog u godini koju je obilježio Gagarin i prvi let u kozmos. Danas, nakon što smo iscrpili Zemlju, ponovno se vraćamo svemiru koji sad želimo kolonizirati.”

SOLARIS DVA postavlja scenu kao laboratorij percepcije, u kojem se pred publikom istodobno odvijaju živa izvedba, arhivski film i njihova računalno generirana varijanta. Tu se preispituje što još prepoznajemo kao istinito, u svijetu u kojem se vizualni dokazi mogu krivotvoriti jednako lako kao i svakodnevni sadržaji na mrežama.

U središtu predstave je psiholog Kris Kelvin (Matija Čigir), suočen s pojavama nastalim iz fragmenata sjećanja i nesvjesnog, dok dvojnica preminule partnerice Hari (Rea Bušić) istodobno živi u tijelu glumice i računalno generiranom licu. Matija Čigir opisuje izvedbeni proces: “Cijeli ansambl ima slušalice u ušima, a monitori se nalaze ispred nas kao signali za praćenje originalnog filma koji publika vidi na velikom platnu iza nas. Kad izvođač uđe u ritam filma i zna što se događa prije, sada i kasnije, zaboravi na sve oko sebe i fokusira se samo na sinkronizaciju koja iz vizure publike izgleda nevjerojatno.”

U jednom trenutku na sceni susreću se tri Hari – ona iz filma, ona kazališna i ona računalno generirana – i upravo u toj tankoj pukotini između medija nastaje SOLARIS DVA. Uz Kelvina i Hari, na sceni su Snaut (Nikola Nedić) i Sartorius (Sven Medvešek), dok doktor Gibarian (Frano Mašković) i pilot Henri Berton (Vedran Živolić) sudjeluju isključivo putem videozapisa. Dodatan “gost” – robotski pas Unitree Go2 AIR – doslovno unosi tehnologiju u Solarisovu logiku drugosti. Na sceni nastaje jedinstvena dinamika, u kojoj glas i tijelo živog izvođača u svakom novom igranju funkcioniraju drukčije. Sven Medvešek: “U potrazi za savršenom sinkronizacijom s filmskim likom nastaje “biološki šum”. Upravo u tom trudu za identičnošću leži velika glumačka sloboda.”

Dramaturgiju predstave potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret prati Roberta Milevoj. Zvučna slika nastaje u dijalogu s glazbom iz filma Tarkovskog (Johann Sebastian Bach / Eduard Artemjev), uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu.

SOLARIS DVA istražuje gdje završava čovjek, a počinje stroj, i može li ljubav od sjećanja i algoritama biti stvarna.