Je li nostalgija naša nova ovisnost?

Nekad je televizija bila laboratorij za nove ideje, mjesto gdje smo upoznavali svježe junake i priče koje su nas mijenjale. Danas nas, međutim, sve češće vraća starima. „And Just Like That“ ponovno okuplja junakinje koje smo pratili u 90-ima, „The Office“ dobiva novi život u novoj seriji „The Paper“, „Freaky Friday“ dolazi u još jednoj verziji, „The Lion King“ prolazi kroz live-action filter, a „Top Gun“ nastavlja letjeti desetljećima nakon originala. I popis tu ne staje, jer čini se da svaka druga najava iz Hollywooda nosi prefiks reboot, remake ili sequel. Iza te lavine stoji jednostavna i moćna istina: studiji su otkrili da nostalgija nije samo osjećaj, nego najprofitabilnija valuta današnje industrije zabave, emocionalni kapital koji se može unedogled trošiti i ponovno obnavljati.

Moć sjećanja: zašto se vraćamo starim pričama?

Johannes Hofer, spaja grčke pojmove nostos (povratak kući) i algos (bol). I doista, to je slatko-gorka čežnja za prošlim vremenima. Onima koje u sjećanju romantično iskrivljujemo, filtriramo kroz ružičaste naočale i pretvaramo u nešto ljepše nego što je bilo.

Kad gledamo reboot „Jurassic Parka“ ili nove epizode „And Just Like That“, ne gledamo samo priču, nego i vlastitu prošlost. Vraćamo se u mladost, u dane kad stres nije bio svakodnevna riječ i kad smo se osjećali bezbrižnije. To objašnjava zašto tijekom pandemije, u razdoblju neizvjesnosti i izolacije, streaming servisi bilježe rekorde s reprizama „Friendsa“ ili „The Officea“. Poznati likovi i replike postaju emocionalni štit protiv stvarnosti.

Psihološko istraživanje iz University of Southampton potvrđuju taj učinak: nostalgija pomaže ljudima osjećati se povezanije i daje životu veći smisao. Ona djeluje poput lijeka,barem privremenog, koji nas odvlači od tjeskobe sadašnjice. Kao što posežemo za comfort foodom, tako posežemo i za comfort TV-om.

Biznis model: nostalgija kao industrijska strategija

Hollywood je tu slabost pretvorio u strategiju. Rebooti i remakeovi imaju unaprijed zajamčenu publiku, pa nose manji rizik od novih projekata. Disney je u tome apsolutni majstor jer su igrane verzije crtanih klasika poput „Lion Kinga“ i „Aladina“ zajedno zaradile više od dvije milijarde dolara. Publika plaća ne da bi prvi put vidjela priču, već da bi je ponovno proživjela, ali u modernijem ruhu.

Slična je logika i iza serijala poput „Jurassic Worlda“. Original iz 1993. ostao je kulturni fenomen, a nova verzija miješa nostalgiju s najnovijom tehnologijom i tako spaja dvije generacije gledatelja. U tome se krije prava snaga nostalgije, ona omogućuje da se isti naslov proda više puta, bez da izgubimo interes.

Jurrasic Park: Rebirth

No ta taktika ima i tamnu stranu. Kritičari tvrde da preveliko oslanjanje na prošlost guši kreativnost. Umjesto da kreativci stvaraju nove priče, studiji recikliraju stare, ponekad bez dovoljno svježine ili poštovanja prema originalu. Rezultat je često razočaranje, baš poput „And Just Like That“, koje gledamo iako se žalimo da nije to to. Upravo tu leži paradoks nostalgije. Čak i kad znamo da nije dobro, vraćamo se jer su nam likovi i svjetovi previše dragi da bismo ih zauvijek pustili.

Nostalgija kao kultura ponavljanja

Na dubljoj razini, nostalgija nas uči nešto i o nama samima. Ljudi vole obrasce i ponavljanje, to je dio naše evolucijske psihologije. Repetitivni sadržaji djeluju umirujuće jer ih mozak doživljava kao poznate i sigurne. Marketing se stoljećima oslanja na taj princip, a danas ga je zabavna industrija pretvorila u globalni biznis.

U vremenu klimatske krize, ratova i svakodnevnog stresa, gledatelji žele utočište. A utočište pronalaze u fikciji koja ih je nekad činila sretnima. Nije slučajno da rebooti i revivali najčešće oživljavaju sadržaje iz 80-ih i 90-ih, jer te generacije danas imaju najveću kupovnu moć.

Pitanje je, naravno, koliko daleko taj trend može ići. Hoće li za dvadeset godina netko snimati reboot reboot-a? Hoće li industrija u beskonačnost živjeti na staroj slavi ili će publika tražiti novu autentičnost?

Nostalgija nas spaja, daje osjećaj smisla i zajedništva, ali je i zamka. Ako ostanemo previše vezani za prošlost, propuštamo graditi nove priče koje će jednoga dana biti nostalgija budućih generacija.

pročitajte još

Gdje su nestale pjesme iz filmova? Pop kulturna nostalgija i tišina modernog Hollywooda

Možda je odgovor u balansu: čuvati ono što volimo iz prošlosti, ali istovremeno graditi prostor za nove autore, serije i likove koji će jednog dana postati nečija buduća nostalgija. Jer dok Bridget Jones gledamo već deseti put, negdje čeka nova Bridget, možda drukčija, možda bolja, ali spremna da nam postane jednako bliska.

Nostalgija je moćna, zavodljiva i gotovo ovisnička, ali nije kraj priče. Ona je podsjetnik koliko nam pripovijedanje znači i koliko su nam likovi važni, čak i kad se mijenjaju kroz vrijeme. Na industriji je da odluči hoće li se beskonačno vrtjeti unatrag ili će nam ponuditi priče koje će nas za dvadeset godina jednako snažno vraćati, ne u prošlost, nego u ovaj trenutak.