“Jane Austen nije Bridgerton”

Od rođenja Jane Austen (Steventon, 16. prosinca 1775. – Winchester, 18. srpnja 1817.) prošlo je 250 godina, ali njezino djelo i dalje se nameće kao narativni laboratorij u kojem se odnosi, ambicije i društvena ograničenja analiziraju s jasnoćom koja nije izgubila ništa od svoje oštrine. Međutim, njezino ime često nastavlja kružiti unutar slike koja je svodi na romantičnu ikonu, na blistave balove, savršena udvaranja i eru Regencyja filtriranu kroz suvremenu leću.

To je neobična sudbina za autoricu koja je istražila toliko više: sukob između želje i odgovornosti, složenost društvenih odnosa, dom kao mjesto gdje se definiraju hijerarhije i mogućnosti. Ironija koja se danas pojačava, u eri kad globalnom maštom dominira serija “Bridgerton”, koja je postala vizualan prečac kojim mnogi retroaktivno interpretiraju njezin svijet.

Središnja figura modernog europskog romana, Jane Austen, transformirala je fikciju ranog 19. stoljeća u žarište društvenog promatranja. Uravnoteženom prozom i oštrom ironijom opisivala je obitelji, bogatstva, moralne slabosti i sentimentalne ambicije u Engleskoj prepunoj krutih klasnih hijerarhija. Njezini protagonisti ne traže prijestup, nego mogućnost svjesnog izbora unutar sustava koji ih definira prije nego što poslušaju…

Austen je naizgled domaće pretvorila u politiku i transformirala svakodnevni život u mjesto etičke analize: upravo ta preciznost, a ne romantizam koji joj se pripisuje, objašnjava njezinu upornost tijekom vremena.

PROFIMEDIA

U romanu Razum i osjećaji, sukob između pragmatične Elinor i Marianne – koja je prezirala licemjerje i pretvaranje, posebno kad u iskrenosti nije bilo ništa sramotno, i pokušavala je ovladati svojim osjećajima – nije samo igra kontrasta: to je način na koji engleska spisateljica testira dva suprotstavljena načina naseljavanja svijeta, oba ranjiva, oba nepotpuna.

Njihovi izbori, često uhvaćeni u ekonomske pritiske i tuđa očekivanja, pokazuju kako je individualna sloboda sve samo ne zajamčena, tada kao i danas. Emma (Rizzoli), sa svoje strane, roman je koji iznutra demontira sigurnost protagonistice: njezina sklonost tumačenju života drugih oblik je moći koji proizlazi iz pogrešaka, promašaja i samodopadnosti. Austen je niti kažnjava, niti oprašta; ona je promatra. I u tom promatranju pojavljuju se pukotine u zajednici kojom Emma dominira, a da je u potpunosti ne razumije: odnosi ovisnosti, dodijeljene i internalizirane uloge, jaz između onoga što netko misli da vidi i onoga što se zapravo događa.

Ovi romani ostaju relevantni jer se ne oslanjaju na sentimentalnost ili moralizam: propituju granice odgovornosti, teškoću razumijevanja sebe i drugih, nevidljivu težinu društvenih struktura

Austen je moderna jer ne priča samo ljubavne priče: ona inscenira procese formiranja subjektivnosti, konstruirane kroz dijalog, pogreške i reviziju sudova i predrasuda. Njezini protagonisti formiraju se kroz odnose s drugima, anticipirajući refleksiju koja će se u potpunosti razviti u suvremenoj filozofiji i psihologiji. Njezina modernost tada se pojavljuje u njezinoj sposobnosti da propituje moć, klasu, konsenzus i moralnu odgovornost.
U njezinim romanima ples je kolektivni ritual koji regulira ponašanje; dom je politički mikrokozmos koji otkriva propusnost javne i privatne sfere; brak nije samo sretan kraj nego i vrhunac putovanja etičkog i društvenog sazrijevanja. Austen ostaje relevantna jer nas poziva da se zapitamo kako preispitujemo svoju ideju o sebi kad susrećemo druge, koliko društveni uvjeti opterećuju emocionalne odnose i koja je ravnoteža potrebna između želje i odgovornosti.

“U svemu tome leži njezina zapanjujuća sposobnost da govori o sadašnjosti” objašnjava Adalgisa Marrocco, koja je nedavno objavila knjigu “Jane Austen nije Bridgerton” (Rogas Edizioni). Knjiga je u središtu žustre rasprave: sve veće tendencije usporedbe autorice “Ponosa i predrasuda” s romanima Julije Quinn, početne točke Netflixove TV serije. Usporedba koja, prema Marrocco, proizvodi duboko nerazumijevanje: s jedne strane, serijalizirana estetika, usmjerena na zabavu i pojednostavljenje sukoba; s druge strane, književno djelo izgrađeno na moralnoj preciznosti, društvenom promatranju i sporom tempu potrebnom za otkrivanje karaktera, odgovornosti i želja.

“Najčešća pogreška jest romantizirati Regentstvo, svodeći ga na svemir balova, kočija i galantnih udvaranja, kao da je riječ o isključivo estetskom okviru. U Austeninim romanima, naprotiv, taj je okvir kritičko sredstvo: patrijarhalno društvo, klasne barijere, ekonomske i moralne rigidnosti neprestano se dovode u fokus i propituju. Još jedno nerazumijevanje proizlazi iz usporedbe Austen sa suvremenim romanom i njezinim tropima: bogat i dominantan muškarac, “obična” junakinja koja osvaja aristokrata, sukob riješen fizičkom privlačnošću. Sve su to središnji elementi Quinninog žanra, ali strani Austen, koja ih iz svog vremena subvertira ili otvoreno kritizira. Austen ne idealizira moć: ona je analizira i umanjuje. Ne slavi bogatstvo kao aspiracijski horizont, nego ga problematizira. Ne legitimizira mušku nadmoć, nego je ispravlja putovima moralnog i relacijskog rasta“, nastavlja.

PROFIMEDIA

Marroccova usporedba dotiče se i aktualnog pitanja: pitanja pristanka i rodne dinamike. Autorica ističe da romani “Bridgerton” uključuju odlomke koji se danas smatraju problematičnima. Austen, unatoč tome što je pisala dva stoljeća ranije, preokreće tu paradigmu: u središte stavlja poštovanje, samoodređenje i etičku odgovornost, otkrivajući fokus na odnose koji rezonira sa sadašnjošću. Austen nudi iznenađujuće lucidnu perspektivu o pristanku i odgovornosti u odnosima. U vrlo krutom povijesnom kontekstu, uspijeva zamisliti dinamiku obilježenu ravnotežom i međusobnim poštovanjem.

Samo se sjetite Ponosa i predrasuda, posebno Darcyjeve druge prosidbe Elizabeth: “Jedna riječ od tebe i više nikad neću govoriti o ovoj temi.” To je izjava koja uspostavlja međusobno poštovanje i središnju ulogu ženskog samoodređenja, pokazujući se jasnijom i modernijom od mnogih trenutnih prikaza. U današnjim narativima, zapravo, nije neuobičajeno susresti se s nejasnim granicama između zavođenja i prisile, dinamike dominacije i neupitnih neravnoteža moći. Austen, umjesto toga, pokazuje da želja i poštovanje nisu međusobno isključivi; da se odnos rađa iz sposobnosti preispitivanja sebe; i da razlike u moći, ako ih se ne prepozna i ne preradi, generiraju samo moralne i emocionalne neuspjehe. U doba intenzivno raspravljanog o pristanku, rodnim ulogama i nejednakosti, ona ostaje iznenađujuće pravovremen vodič.

Ovaj tekst napisala je Lucia Antista za Marie Claire Italy.