Dok se o ovogodišnjem hitu Wesa Andersona pod nazivom “The Phoenician Scheme” još uvijek raspravlja, teško je ne zapitati se kako zapravo rade moždane vijuge toga vizualnoga genija
Wes Anderson jedan je od onih redatelja kojeg ćete ili obožavati, ili u potpunosti preskočiti. U vremenu u kojem se autorski izraz sve više razvodnjava, Anderson ostaje postojano svoj.
Njegov vizualni jezik – pastelne boje, simetrični kadrovi, neobični likovi i teatralna naracija – stvorio je jedan od najprepoznatljivijih autorskih pečata u suvremenom filmu. Njegove slike postale su estetski identitet, a filmografija kulturni artefakt. On je autor koji ne popušta, ne snima romantične komedije za Netflix zato što mu treba neki mainstream film, ne pojednostavljuje dijaloge, ne traži odobravanje. A to što nije za svakoga – pa, u tome možda i jest upravo njegova najveća snaga. Andersonova razigrana i vibrantna estetika globalno je obožavana, ali kako je uspio stvoriti tako prepoznatljiv identitet?
Od Hitchcocka i Spielberga do Truffauta i Varde, filmske reference razasute su kroz cijeli njegov opus, dok njegove kulturne inspiracije sežu i u svijet književnosti, umjetnosti, pa i glazbe. Američki redatelj do sada je snimio dvadesetak kratkih i dugometražnih filmova, a svaki nosi njegov poetski, pastelni, simetrični pečat. U njegovim djelima lokacije nisu samo kulise nego i likovi. Od predmodernog Pariza u filmu “The French Dispatch” do izmišljene predratne Europe u ostvarenju “The Grand Budapest Hotel”, Anderson koristi prostor i vrijeme kao emocionalne razglednice.
Kao redateljica, često se divim Andersonovoj dosljednosti i upornosti u njegovanju vlastitog vizualnog svijeta. S druge strane, moram priznati da se kroz njegova djela ponekad osjećam izgubljeno. Gledam njegove filmove, divim se kompoziciji, uživam u tonovima i ritmu, ali na kraju ne mogu točno reći što sam upravo gledala. Je li to moj problem? Jesam li propustila suštinu ili je Andersonu ponekad ipak draža forma od sadržaja? Nisam sigurna, ali jedno je sigurno – uvijek se veselim njegovom novom filmu. Andersenova sposobnost da, unatoč toj hermetičnosti, publiku zadrži u kinu, pa čak i nasmije – pobjeda je sama po sebi.
Njegov najnoviji film, “The Phoenician Scheme”, pravi je “andersonovski paket”: osebujni likovi, dijalozi toliko neobični da ne znaš točno o čemu govore, ali svejedno se smiješ. Estetika je neupitna. U ovom filmu, više nego u nekima prethodnima, dolazi do izražaja i politička oštrina. Riječ je o satiri političkih vođa, njihove dvolične retorike i svega onoga što u politici ne valja ni danas, a ni jučer. Iako ovaj film možda nema jednu snažnu temu koja ga drži na okupu, za mene je bio zanimljiviji i gledljiviji od “Asteroid Cityja”, koji niti nisam pogledala do kraja. Bila sam previše rastresena, nisam se povezala s radnjom, a likovi mi nisu bili dovoljno intrigantni kao inače. “The Phoenician Scheme” je fantazija, ali i ogledalo stvarnosti, a Benicio del Toro i Mia Threapleton briljiraju u svojim ulogama.
Genij protiv mainstreama
Publika ima specifičan odnos prema Andersonu. Ili si mu vjeran zauvijek, ili nikad niste kliknuli. Njegova autentičnost daje mu kredibilitet jer uvijek snima prepoznatljivo, bez kalkuliranja. I možda baš zbog toga ljudi uvijek ponovno odlaze u kina kad izađe njegov novi film. Jer znaju da će, ako ništa drugo, barem sat i pol gledati nešto lijepo, neobično i duboko autorski. Anderson ne pokušava biti viralan, on ostaje svoj.
Simetrija kao emocija – kad detalji nose više od riječi
Njegov vizualni identitet temelji se na formalizmu – filmskom pristupu u kojem značenje ne proizlazi iz realističnog prikaza, nego iz pažljivo konstruiranih elemenata slike: svjetla, boje, kompozicije, kadriranja. Njemu nije cilj da kamera bude neutralni promatrač, već je svojevrstan arhitekt emocije. Kritičari koji mu spočitavaju “stil preko sadržaja” možda jednostavno traže pogrešan ključ za otključavanje njegovog narativa. Anderson nam ne govori što trebamo osjećati. On to konstruira kroz svaku redateljsku odluku, i kroz svaki djelić u kadru.
Važno je naglasati da boja u njegovim filmovima nije slučajna. Ona je emocionalan produžetak likova i situacija. U “The Life Aquatic with Steve Zissou” dominiraju plavi i narančasti tonovi koji reflektiraju morsko okruženje, ali i melankoliju glavnog lika. U “The Royal Tenenbaums”, crvena trenirka Bena Stillera simbolizira žalovanje i zatvorenost. Margot Tenenbaum i njezin krzneni kaput savršena su kombinacija distancirane hladnoće i potrebe za zaštitom. Sve je promišljeno. Sve nosi neko značenje. Adam Stockhausen, koji je za “The Grand Budapest Hotel” osvojio Oscara, jednom je rekao da Wes radi kadar po kadar, boju po boju. Isto vrijedi i za kostime – od Margotine baršunaste kopče do Zissouove crvene kape. Sve ima svrhu, sve s motivom. Nema mjesta improvizaciji jer kod Andersona improvizacija narušava čaroliju.
Njegovi su utjecaji brojni – od japanskog redatelja Yasujirōa Ozua, preko indijskog klasika Satyajita Raya (“Pather Panchali”), pa sve do Mikea Nicholsa (“The Graduate”) i francuskog novog vala. Anderson ne kopira, on posuđuje i reinterpretira. Njegov rad često se svrstava u postmodernizam, estetiku koja spaja stilove iz raznih epoha, najčešće na teme kapitalizma i konzumerizma. Njegova estetika istovremeno podsjeća na prošlost i djeluje nadrealno suvremeno, no ono što je možda još upečatljivije od njegovih filmova je to koliko su utjecali na kulturu. Njegov stil preuzele su modne kuće poput Guccija i Louisa Vuittona, mnogi reklamni spotovi izgledaju kao da ih je režirao Wes Anderson, a on je doista i režirao brojne reklame.
Njegove priče često se vrte oko izgubljene djece, disfunkcionalnih obitelji, izoliranih zajednica i čudnih prijateljstava. Likovi se ponašaju kao da su izašli iz dječje slikovnice za odrasle. Dijalozi su suhi, rečenice kratke, emocije prigušene. I baš u toj suzdržanosti skriva se emotivna snaga.
Wes Anderson možda ne govori uvijek jasno. Njegovi filmovi nisu tu da vam sve objasne. Oni traže da ih gledate očima i srcem. Da zastanete. Da se izgubite. I možda vas baš to gubljenje u njegovom svijetu, onom u kojem sve ima smisla, pa čak i onda kad ga nema, nagna na to da se ponovno zaljubite u čisti čin gledanja filma.
Ako postoji redatelj koji je dokazao da vizualna estetika može biti jednako snažan pripovjedač kao i riječi, to je on. Danas, kad se sadržaj često suprotstavlja stilu, a stilizacija proglašava površnom, Wes Anderson podsjeća nas na to da su detalji oni koji pričaju priču – i kako je ponekad dovoljno da nešto jednostavno bude jako, jako, jako lijepo.
Djeci iz Osijeka, Zagreba, Bedekovčine, Ivanca, Karlovca, Pule, Rijeke i Splita iz Zaklade poručili su: "Snaga nije u tome da nikada ne padnemo, nego da svaki puta ustanemo. Vjerujte u sebe jer vaš put je jedinstven, možete promijeniti i sebe i svijet oko vas."
Najtraženiji proizvodi za oblikovanje obrva stigli su na police BIPA prodavaonica diljem Hrvatske
U predivnom prostoru TISTI cvjećarne u Ljubljani, Xiaomi je predstavio nove nosive uređaje iz Xiaomi 15T serije: pametni sat Xiaomi Watch S4 41 mm i Xiaomi OpenWear Stereo Pro bežične slušalice, uz kreativne radionice florista Žige Breskvar Tillera i majstora matche Iana Polaka Rožaca
Doznajte po čemu je tako poseban hvaljeni brend za blistav izgled kože i kose CALECIM® Professional
