Je li potraga za srećom ono što nas čini nesretnima?

Kako nas potraga za srećom može učiniti nesretnima, baš onda kad je najviše želimo…

Od prvog trenutka kad su me pitali što želim biti kad odrastem, moj je odgovor bio- samo želim biti sretna. S vremenom sam shvatila da je to najteži, najzahtjevniji i najapstraktniji zadatak koji sam si mogla zadati. Sreća nije samo lijepa riječ za ugodan osjećaj; ona je najveći životni projekt.

No što zapravo znači biti sretan? Za nekoga je to miris maminog nedjeljnog kolača, za drugoga dobitak na lotu. Može biti opipljiva poput putovnice puna pečata ili neuhvatljiva poput osjećaja da smo na pravom mjestu u pravo vrijeme. Može trajati jednu večer ili se ušuljati u život na dulje. Upravo ta neuhvatljivost potragu za srećom čini iscrpljujućom, vrlo često kontraproduktivnom.

Sreća – krajnji cilj ili nuspojava?

Tko ne želi biti sretan? Od Aristotela do TikToka, uvjereni smo da je sreća razlog za sve što radimo. Stari je filozof tvrdio da sve, čast, užitak, razum i vrlinu, biramo radi sreće jer je ona “kraj svake akcije”. Taj se ideal danas pretvorio u industriju vrijednu milijarde: self-help knjige, retreatsi, i aplikacije za meditaciju. Ako nam je krajnji cilj uvijek vlastita sreća, a sve ostalo samo sredstvo da je postignemo, ništa nas zapravo neće usrećiti. Jer sreća, kad se pojavi, često je nuspojava nečega drugog – primjerice, predanog rada, bliskog odnosa, ili činjenice da ste dali sve od sebe za nešto do čega vam je stalo. I tu dolazimo do paradoksa: ako je sreća jedini cilj, ona nam izmiče.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Anne Lauer (@anne_lauer)

Osim toga, sreća je subjektivno stanje. Možete se osjećati sretno i dok živite u potpunoj iluziji, a Instagram je naš svakdonevni podsjetnik na to.  Savršeni životi u kvadratićima možda kriju pukotine koje ne vidimo. Zato bi, umjesto da ciljamo na sreću, bilo smislenije ciljati na dobar život. To ne znači biti ravnodušan prema sreći, nego prepoznati da postoji nešto važnije od toga kako se osjećamo: živjeti u stvarnom svijetu, ulagati vrijeme u ljude i aktivnosti koji vrijede.

Znanost kaže – što više jurimo, manje stižemo

Naša je težnja za srećom univerzalna. No istraživanje Sveučilišta u Torontu (U of T) Scarborough pokazalo je da što je intenzivnije lovimo, to je manje dostižemo. Ova pojava, poznata kao “paradoks sreće”, objavljena je u časopisu “Applied Psychology: Health and Well-Being”.

Zaključak je sljedeći: što se više trudimo usrećiti sami sebe, to brže trošimo vlastite mentalne resurse, posebno volju i samokontrolu. A kad iscrpimo tu energiju, prestajemo raditi stvari koje nas zaista usrećuju

Profesor marketinga Sam Maglio slikovito to opisuje u jednom univerzitetskom članku: “Potraga za srećom je poput snježne grude- odlučite da ćete se osjećati bolje, ali sâm taj napor iscrpljuje sposobnost da radite ono što vas zapravo čini sretnima.”

Na istom univerzitetu provedena su četiri istraživanja na više od 1100 ispitanika, od kojih su oni koji su stalno lovili sreću prijavili manju samokontrolu. U nizu naizgled banalnih zadataka, poput reguliranog konzumiranja čokolade, brže su odustajali od sudionika kojima sreća nije bila stalni cilj. Obrazac je bio jasan: kontrola ponašanja i potraga za srećom vuku iz istog ograničenog spremnika mentalne energije. Dakle, umjesto da jurimo za idealnim životom, možda je bolje priznati sebi kako se osjećamo sada, biti zahvalni za ono što imamo i prihvatiti da sreća dolazi i odlazi.

pročitajte još

Sad je pravo vrijeme da isprobate slavni “Lucky Girl Sindrom”

 Možda je u redu da život bude “dovoljno dobar”

Sreća se obično pojavi onda kada se najmanje nadamo. Pokušamo li je uloviti, samo će pobjeći. No kad se bavimo stvarima koje su nam važne, kad se povezujemo, gradimo i živimo svjesno, ona se često nesmetano provuče.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Katia Erokhin (@katiaerokhin)

Zato se možda isplati pitati: što zapravo trebamo ciljati? Ne savršenu sreću, nego dovoljno smisla da nam bude drago što smo ovdje i snagu da s dostojanstvom izdržimo trenutke kad nije lako. I dok ovo pišem, shvaćam da, iako želim još puno toga za sebe i svoj život, sve češće mislim da je sreća zapravo svaki dan kad sam dovoljno zdrava da radim posao koji volim, jedem hranu koju obožavam i večeram s mužem kojeg volim. Je li to ona sreća o kojoj sam govorila posljednjih dvadesetak godina? Možda jest, i moguće da sam je već stigla, samo nisam primijetila jer sam jurila za nečim što je cijelo vrijeme bilo preda mnom.

Savršenstvo nećemo dosegnuti, ali možemo živjeti dovoljno dobro. I ne samo za sebe. Jer živjeti dobro znači odnositi se ispravno ne samo prema vlastitom životu nego i prema životima drugih