Emocionalna geografija: Zašto nas određeni gradovi “dočekaju” bolje od nekih drugi?

Emocionalna geografija pojam je koji je ponekad teško opisati.

Postoje gradovi u koje sletimo i već na aerodromu osjetimo: to je to. Bez previše analize, bez itinerara, bez Google recenzija. Samo instinkt, kao da nas grad poznaje otprije. S druge strane, postoje i oni koji nas ostave hladnima iako su svi rekli da ćemo ih voljeti. I tu nastaje paradoks: kako to da se u nekim gradovima odmah osjećamo kao doma, a u drugima kao u neudobnoj hotelskoj sobi s lošim signalom i preglasnim barom? Ova pojava nema veze samo s arhitekturom, vremenom ili brojem Michelin zvjezdica.

To je pitanje emocionalne geografije

Riječ je o konceptu koji objašnjava kako nas prostori mogu oblikovati, podržavati, iritirati ili jednostavno primiti. Jer grad, baš poput osobe, ima svoj karakter, ritam, atmosferu, pa čak i emocionalnu inteligenciju. U doba sve jeftinijih avionskih karata i radnog nomadizma, sve više putujemo, ali i sve dublje tražimo mjesta koja “rezoniraju” s našim bićem. Više nas ne zanima samo što grad ima nego i kako se zbog osjećamo. Neki gradovi “podižu” nas, dok nas drugi “spuštaju”. I to nije slučajno – to je emocionalna geografija na djelu.

Emocionalna geografija – kad prostor utječe na psihu

Iako zvuči kao poetičan izraz, emocionalna geografija ozbiljna je interdisciplinarna domena koja objedinjuje psihologiju, urbanizam i sociologiju. Pojam se odnosi na način na koji mjesta, fizički prostori, utječu na naše emocije, identitet i opću dobrobit. Drugim riječima, nije svejedno živimo li (ili putujemo) u Pariz, Pulu, Berlin ili Bangkok.

Naš doživljaj grada filtriran je kroz osobne reference, senzorne podražaje i kolektivne mitologije

Zvukovi ulica, mirisi pekarnica, arhitektura zgrada, čak i način na koji sunčeva svjetlost pada na gradske fasade, sve to stvara emocionalnu mapu prostora. A ta mapa nije univerzalna.

I dok će nekome Lisabon biti romantična kulisa za novi početak, drugome će djelovati kao nepodnošljivo brdovit i vjetrovit kaos. Netko će u Berlinu osjetiti slobodu, dok će drugi doživjeti hladnu distanciranost i pretencioznost – sve ovisi o našoj “unutarnjoj karti”, onoj koja traži rezoniranje u vanjskom prostoru.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Courtney Leopard 🌹 (@shetravelledtheworld)

Gradovi s karakterom – tko nas prima otvorena srca

Određeni gradovi imaju ono što bismo mogli nazvati emocionalnom otvorenošću. To nisu nužno najveći ili najpoznatiji gradovi. Ponekad su to skriveni dragulji koji nas prime bez predrasuda. Gradovi poput Kopenhagena, Portoa ili Sarajeva često se navode kao mjesta u kojima se osjećamo “viđeno”.

Takvi gradovi ne pokušavaju impresionirati, već nude prostor za “disanje”

Imaju ritam koji dopušta sporost, javne prostore koji pozivaju na zadržavanje i lokalce koji nisu pod stresom ako ih pitate za smjer. Njihove ulice pričaju priče, ali ne viču. Njihova estetika je ljudska, a ne monumentalna. I najvažnije, ne tjeraju vas da ih volite. Samo su tu.

Suprotno tome, postoje i “teški” gradovi. Oni koji su senzorno agresivni, društveno hladni, vizualno prenapregnuti ili prostorno kaotični. Gradovi u kojima se ne osjećate kao dobrodošli gost, već kao netko tko smeta. I to se ne može popraviti samo boljim vodičem ili “top 10” listom atrakcija.

Jesmo li mi ti koji se mijenjamo ili grad

Emocionalna geografija ima i svoju unutarnju dimenziju. Neki gradovi jednostavno nas ne “prihvate” jer mi sami nismo spremni za njih. Možda nam treba tišina, a završimo u Tokyju. Možda tražimo uzbuđenje, a odemo u Ljubljanu. Emocionalan doživljaj prostora ovisi i o našem trenutačnom emocionalnom stanju. Tuge vole obalu, a euforija traži visoke zgrade i puno prometa.

U tom smislu, grad nije samo ono što jest, nego ono što nama u tom trenutku treba

Zato se često vraćamo istim mjestima u različitim fazama života, samo da bismo ih vidjeli i doživjeli – drukčije. Grad je uvijek isti, ali mi više nismo.

Instagram: @vivianes_an

Gradovi nas oblikuju koliko i mi njih

Emocionalna geografija uči nas tome da prostor nije neutralan. Ulica može biti utješna. Trg može biti neprijateljski. Grad može biti terapija ili trauma. I to treba ozbiljno shvatiti, pogotovo u svijetu u kojem su fizička kretanja sve lakša, a emocionalna sve kompleksnija.

Stoga, kad kažete: “Volim taj grad”, znajte da ste zapravo rekli nešto puno dublje

Možda ste rekli: “Tu sam bio netko tko mi se sviđa”, ili: “Tu sam osjetio mir koji nisam znao da tražim”. I zato, umjesto da putujemo samo s kartom i popisom znamenitosti, ponesimo i emocionalni kompas. Jer možda baš tamo negdje, iza ugla, iza katedrale, iza obične ulice, čeka grad koji će nas primiti točno onakve kakvi jesmo.