Ana Podhraški: “Posebno su mi pomogla iskustva žena koje su kroz isto prošle prije mene”

Listopad je mjesec posvećen borbi protiv raka dojke, bolesti koja je i dalje najčešće dijagnosticirana zloćudna bolest među ženama u Hrvatskoj. No briga o ženskom zdravlju ne završava na dojkama. Rak maternice, jajnika i druge zloćudne bolesti također su dio stvarnosti s kojom se žene suočavaju. Često o njima govorimo manje, ponekad prekasno, a nerijetko i s nelagodom koja ne bi trebala postojati.

O ženskom zdravlju moramo govoriti otvoreno – zbog sebe, kako bismo bolje osluškivale vlastito tijelo i na vrijeme odlazile na preporučene preglede.

Moramo govoriti i zbog žena koje upravo prolaze kroz liječenje, kojima podrška, razumijevanje i osjećaj da nisu same mogu značiti više nego što možemo pretpostaviti. I naposljetku, zbog toga da rak ne ostane tema o kojoj se šapuće, nego iskustvo o kojemu možemo razgovarati bez srama, nelagode i tabua.

Razgovarali smo s tri divna mlade žene kojima je ovo iskustvo obilježilo jedan period života.

Ana Podhraški sasvim nenadano, suočila se s dijagnozom raka jajnika.

Ana Podhraški

U teškim, kao i u lijepim trenucima, neprocjenjivo je uz sebe imati drage osobe s kojima ih možete prebroditi, odnosno podijeliti. Ana, 32-godišnja energična i otvorena kreativka koja radi u marketingu i prodaji, velika je ljubiteljica mode i stila. Uživa u svojim ulogama sestre, kćeri, tete i djevojke, s kojima dijeli putovanja, druženja i nova iskustva. Nakon što je preboljela rak vrata maternice, još je snažnije osvijestila koliko su važni ljudi koje voli, ali i koliko je važan odnos koji imamo prema sebi. Jer uz svu podršku koja joj je stizala izvana, snagu i vjeru u sebe pronašla je i u onome što je godinama gradila iznutra: unutarnjem miru, samopouzdanju i osjećaju da je dobro sa sobom samom. Upravo joj je taj odnos prema sebi, kaže, pomogao da kroz najteže razdoblje prođe na svoj način, s vjerom da će sve biti dobro.

Kako je izgledao Vaš put od prvog znaka da nešto nije u redu do trenutka kada ste dobili dijagnozu? Što se događalo u tim danima, tjednima ili mjesecima, kroz koje ste preglede i odluke prolazili i kako ste se pritom nosili s neizvjesnošću koju takva dijagnoza donosi?

Moje liječenje bilo je povezano s rakom vrata maternice, a prvi znak da nešto nije u redu bila je sukrvica između ciklusa. To mi je odmah upalilo crvenu lampicu i otišla sam na pregled. Od tog trenutka do same dijagnoze uslijedilo je razdoblje pregleda, čekanja i neizvjesnosti. Iako sam duboko u sebi već počela slutiti da bi situacija mogla biti ozbiljnija nego što sam u početku mislila, čovjek se nikad zapravo ne može pripremiti na rečenicu: “Imate rak.”

Čekanje biopsije i neke situacije koje su se događale u međuvremenu dodatno su mi davale naslutiti da nešto nije u redu. Imala sam osjećaj da stvari idu prema nečemu ozbiljnijem, ali bez obzira na to koliko se psihički pripremate, trenutak kad liječnik to konačno izgovori potpuno je drukčiji. Mislim da nitko nikad nije sto posto spreman na takvu dijagnozu. Možete je očekivati, možete je naslućivati i pokušati se pripremiti, ali kad je konačno čujete, ona vas ipak zaustavi.

Što Vam je tijekom bolesti bilo najteže prihvatiti i na koji ste se način nosili s tim iskustvom?

Kod mene najveći izazov nisu bile promjene poput gubitka kose ili obrva, nego fizičko stanje i ono što je liječenje ostavilo na tijelu. U početku sam jako dobro prihvaćala terapiju. Kad uđeš u taj žrvanj liječenja, sve nekako ide kao na traci. Terapije, pregledi, obveze – sve se izmjenjuje i jednostavno nemaš puno vremena razmišljati o svemu što ti se događa. Samo ideš dalje.

Meni je zapravo postajalo sve teže kako sam se približavala kraju liječenja. Najveći dio suočavanja sa svime došao mi je tek nakon liječenja. Tada se moraš početi nositi s posljedicama svega što se dogodilo. To su promjene na tijelu, promjene psihičkog i fizičkog stanja, umor, brain fog, a kod mnogih žena i ulazak u umjetno izazvanu menopauzu zbog liječenja. Odjednom neke stvari više ne možeš raditi na isti način kao prije.

Upravo je taj period nakon liječenja često puno zahtjevniji nego što ljudi očekuju. Tijekom liječenja postoji neki cilj prema kojem ideš. Kad liječenje završi, tek tada imaš vremena stati i osvijestiti što se zapravo dogodilo i što je sve tvoje tijelo prošlo.

Kako ste doživljavali fizičku stranu bolesti i liječenja? Je li se tijekom tog razdoblja promijenio Vaš odnos prema vlastitom tijelu i njegovim mogućnostima?

Od svojeg sam tijela uvijek mnogo tražila i očekivala, a ono mi je tijekom liječenja pokazalo koliko zapravo može. Čak sam tijekom kemoterapije trčala šest kilometara, planinarila i radila stvari koje možda netko ne bi očekivao od osobe koja prolazi kroz takvo liječenje. No, istodobno sam naučila slušati vlastito tijelo. Kad bi bilo umorno, bilo mi je potpuno jasno zašto je umorno. Nisam mu zbog toga zamjerala niti sam osjećala da me iznevjerilo. Jednostavno sam razumjela da postoje trenuci kad više ne može.

Zbog svega toga postala sam puno blaža prema svom tijelu. I dalje jako puno ulažem u njega jer se želim osjećati dobro i uživati u njemu, ali danas ga puno više pazim i slušam nego prije. Prije sam možda više razmišljala o tome što sve moje tijelo može. Danas puno više razmišljam i o tome što mu treba.

Ana Podhraški

Kako su se ljudi oko Vas odnosili prema Vašoj bolesti i je li nešto iz Vaše okoline posebno utjecalo na to kako ste prolazili kroz to iskustvo?

Rak je bolest koja ne pogađa samo pojedinca nego i njegovu okolinu. Kad se razbolite, ne prolazite kroz to samo vi, nego i vaša obitelj, partner, prijatelji i svi oni koji su vam bliski. Ja sam imala golemu podršku obitelji i partnera. Svatko se organizirao oko onoga u čemu je mogao pomoći, a to mi je iznimno puno značilo.

Mislim da je upravo ta podrška jedna od najvažnijih stvari koje čovjek može imati tijekom liječenja. U takvom je razdoblju iznimno teško sve nositi sam. Ponekad ti nije potrebno da ti netko nešto riješi. Dovoljno je da znaš da je netko tamo, da će doći, nazvati, biti uz tebe ili jednostavno šutjeti s tobom. Ta prisutnost i osjećaj da nisi sama jako su mi puno značili.

Je li tijekom tog razdoblja postojalo nešto što Vam je posebno pomoglo da prođete kroz bolest i liječenje?

Najviše su mi pomogli moji bližnji. Moj partner, sestra, mama, tata, brat i teta. Moja obitelj i ljudi koje volim bili su mi najveća podrška. Osim njih, jako mi je značilo i povjerenje koje sam imala u svoj liječnički tim. Osjećala sam se sigurno i znala sam da sam u rukama ljudi kojima vjerujem.
Posebno su mi pomogla i iskustva žena koje su kroz isto prošle prije mene. Imala sam dvije prijateljice koje su već prošle takvo iskustvo. U jednom sam ih trenutku gledala i mislila: “Evo, sada ja gledam njih, a jednog ću dana ja biti na njihovu mjestu.” To mi je davalo nadu i osjećaj da postoji život nakon svega ovoga.

Također, pomogao mi je i moj karakter. Sve ono što sam kroz život gradila u sebi pomoglo mi je da prođem kroz ovo iskustvo. Bez sebe, svojeg karaktera i svega što sam do tada izgradila u sebi, ne bih mogla proći kroz cijeli taj proces na isti način.

Kako ste doživjeli trenutak kada ste prvi put dobili potvrdu da je liječenje završilo i da je bolest iza Vas? Kako je izgledalo razdoblje nakon završetka liječenja i povratak svakodnevnim obvezama i životu?

Kad je liječenje završilo, bila sam presretna. Što sam se više približavala kraju, to mi je bilo sve teže i u jednom sam trenutku čak mislila da neću doći do kraja liječenja, koliko mi je bilo teško. A onda je odjednom došao taj trenutak i bila sam nevjerojatno sretna. Razdoblje nakon liječenja bilo je najljepše razdoblje u mojem životu i pamtit ću ga cijeli život.

Tijekom liječenja osjećala sam golemu borbenost i toliko adrenalina kakav nikad prije nisam osjetila. A kad je liječenje završilo, kao da se sve preokrenulo. Bila sam nevjerojatno sretna i počela sam uživati u životu na jednoj potpuno novoj razini, koju prije nisam ni poznavala.
Uzela sam si vrijeme za odmor i oporavak, i fizički i psihički. Svatko tko prođe kroz takvo iskustvo, ako za to ima mogućnosti, trebao bi stati i obnoviti se. Meni je taj period bio važan upravo zbog mira. Radila sam na svojem tijelu – kroz prehranu, sport, duge šetnje, spavanje i druženje s ljudima. Sve ono što čovjeku treba nakon jedne takve velike borbe i traume.

Povratak u svakodnevni život ne bi trebao značiti samo povratak na posao i stare obveze. Potrebno je prvo vratiti se sebi.

Je li Vam iskustvo bolesti i liječenja donijelo neku novu spoznaju o sebi i svom životu? Postoji li nešto što danas radite ili birate drukčije nego prije?

Sigurno jest. Odvažila sam se, odnosno i dalje se odvažujem na neke stvari na koje se prije možda ne bih usudila. Neki su se strahovi smanjili, dok su se neki drugi pojavili ili postali izraženiji. Ali ono što mi je možda najvažnije jest da sam dobila priliku prvi put stvarno upoznati sebe. I jako uživam u tome. Danas sam puno više svjesnija sebe, svojih potreba i onoga što mi je u životu važno.

Promijenio se i moj cijeli stil života, kao što su navike povezane s prehranom, zdravljem i odnosom prema sebi. No, prije svega, promijenio se moj način razmišljanja. Danas pokušavam više živjeti, a manje odgađati život. Naravno da je nemoguće živjeti bez stresa, ali pokušavam razlikovati što je stvarno veliki stres, a što je samo nešto što mi se u tom trenutku tako čini.
Bolest me naučila da ne mogu kontrolirati baš sve što će mi se dogoditi, ali mogu puno više birati kako ću na ono što mi se događa odgovoriti.

Ana Podhraški

Što biste voljeli da žena koja se danas suočava s dijagnozom poput Vaše prepozna ili pronađe u Vašem iskustvu? Također, kad biste se sa spoznajom koju danas imate mogli vratiti u najteže trenutke bolesti, što biste voljeli da ste tada znali, čuli ili dobili?

Voljela bih da žena koja se danas suočava s dijagnozom poput moje u mojem iskustvu ne pronađe toliko neku priču o bolesti, koliko inspiraciju za život nakon nje. Ne želim da moja priča bude samo priča o tome kroz što sam prošla. Voljela bih da kroz način na koji danas živim vidi da se može nastaviti dalje. Da se može ponovno uživati u životu, raditi na sebi, imati svoje ciljeve, veseliti se, putovati, družiti se, voljeti i jednostavno – živjeti. Ako moj način života nekome može biti vjetar u leđa i dati joj osjećaj da je pred njom još puno toga, onda mi to puno znači.
A kad bih se sa spoznajom koju danas imam mogla vratiti u svoje najteže trenutke, iskreno, ne znam bih li išta mijenjala ili željela da sam nešto drukčije znala ili čula. Ja sam tada duboko u sebi imala osjećaj da će sve biti dobro. Imala sam neku svoju unutarnju sigurnost i vjeru da ću kroz to proći. U tom sam periodu bila dobro u glavi i vjerujem da mi je upravo to puno pomoglo.

Zato danas ne osjećam da mi je nešto nedostajalo. Sve se dogodilo kako se trebalo dogoditi i ja sam tada, na svoj način, znala da će biti dobro.

U kojim malim, svakodnevnim navikama danas najviše uživate?

Danas najviše uživam u tome da popijem kavu sama i općenito provodim vrijeme sama. Nakon svega što sam prošla, ponovno upoznajem sebe i jako uživam u tome. Sve više cijenim neke jednostavne, svakodnevne trenutke kojima danas pridajem puno više važnosti nego prije. Puno sam prisutnija u njima i upravo zato su mi nekako ljepši i kvalitetniji.

Postoji li beauty ili wellness rutina u koju ste se jedva čekali vratiti ili koja Vam podiže raspoloženje?

Imam zapravo cijeli jedan lifestyle koji bih nazvala svojom beauty i wellness rutinom. Volim ići u saune, puno treniram, šećem, trčim, zdravo se hranim i općenito nastojim biti dobra prema svojem tijelu. Promijenio se cijeli moj stil života i danas je jako drukčiji nego što je bio prije.
Najviše mi odgovara pristup tijelu kao cjelini – jer ono što radim dobro je i za moju psihu, a onda se to na kraju vidi i fizički, odnosno u tom nekom beauty aspektu. Isprobala sam i različite holističke pristupe, tretmane, suplemente i slično, ali danas mi najviše odgovara jedan jednostavniji pristup: osluškivati svoje tijelo, čuti što mi govori i raditi upravo ono što odgovara meni.

Foto: Dora Šarić